I 'opasni momci' - meditiraju

Andre S. je nedavno proslavio svoj 32. rođendan iza rešetaka. Otac dvoje djece smije vidjeti svoju obitelj dva puta mjesečno, a svaki posjet je ograničen na jedan sat.

Radnim danima, on i drugi zatvorenici zatvora u Siegburgu, malenog gradića na zapadu Njemačke, smiju izaći na dvorište na 60 minuta. Obično u dvorištu razgovaraju u skupinama, neki puše, drugi tek razvlače udove.

Andre je za vrijeme svog boravka u zatvoru dospio do važnog otkrića: "Mogu vas zatvoriti ovdje, ali ne mogu zatvoriti vaš um, ne mogu zaključati vaš duh, niti zatvoriti vaše misli."

Put u njegovu unutrašnju slobodu je jednostavna drvena klupica i malena crvena prostirka u njegovoj ćeliji koji mu služe za meditaciju.

Put zena za zatvorenike

Prije osam godina je katolički dijakon Bruno Liesenfeld preuzeo zadaću duhovne skrbi za zatvorenike tog zatvora. Kako je i sam desetljećima prakticirao meditaciju, primijetio je kako mnogi zatvorenici pate od neuroze, teško spavaju i teške brige im se neprestance vrte po glavi.

Njegov program meditacije je isprva bio otvoren za sve zatvorenike. Vremenom, nabavile su se prostirke i jastuci, a u zatvorskoj radionici su izrađene potrebne klupice. Te duhovne vježbe su ubrzo pobudile pažnju i osoblja zatvora.

Danas ne samo da postoje tri termina tjedno za osoblje i dva za zatvorenike, nego se svakih nekoliko mjeseci organizira radionica meditacije subotom koja traje pet sati. Ona privlači i mnoge znatiželjnike iz nedalekih gradova Kölna i Bonna koji, u društvu zatvorenika, meditiraju iza rešetaka.

Andre priznaje kako je zaspao za vrijeme prve sesije meditacije: "Rečeno nam je da ne zatvorimo oči kako ne bi zaspali i sanjali. Ali onda sam ipak zatvorio oči samo na trenutak - i potpuno sam nestao u snu."

Drugom prilikom, sjeća se zatvorenik, prasnuo je u smijeh usred vježbe meditacije i njegov smijeh se proširio na sve druge zatvorenike. Ali se čini da je i smijeh podjednako važan u ozdravljenju duše kao i sama spiritualnost.

Svugdje su glasovi

Jedan od najvećih problema života u zatvoru je buka. Markus M., 31-godišnji zatočenik u Siegburgu ima golemih problema zadržati svoje misli dok se lupa vratima, čuju koraci na hodniku i krešte naredbe preko razglasa. Ipak, tamo - ne svojom voljom - živi 388 muškaraca i njihovi zvukovi dominiraju čitavim zatvorom.

Pored onoga što dopire kroz njihove uši, zapravo je još teže izaći na kraj sa unutarnjom "bukom". "Kad dospijete u zatvor, čujete mnogo glasova, na primjer govore vam; 'gledaj kamo si dospio, sad si u zatvoru, gledaj što se sad dogodilo'. Ti glasovi vas mogu povući u dubinu i dovesti do depresije. Morate pronaći način kako da izađete na kraj s njima", objašnjava Andre.

To priznaje i dušobrižnik, Bruno Liesenfeld: "Potreba za tišinom je golema". Ali Andre je pronašao način i zamišlja si da se bori s olujom: "Kad se počnete baviti svojim problemima, ulazite u oluju. Morate se truditi i zamisliti da ste u stablu i tamo se morate truditi da se ne popnete na vrh stabla. Jer tamo je vjetar najjači i otpuhat će vas. Morate se truditi sići što dublje, u korijen stabla gdje je veoma stabilno i veoma snažno."

Važan dio meditacije je usredotočenost na disanje. Nakon nekoliko minuta "više uopće niti ne mislite na svoje nevolje i probleme. A ako se ipak probiju u vašu glavu, vaša vježba disanja će poslužiti kao zadrška tako da vas problemi više neće moći osvojiti."

Vrijeme je najveće bogatstvo

Markus i Andre su toliko uvjereni u prednosti meditacije da se njome bave i u svojim ćelijama. Markus je odlučan nastaviti s tom praksom i nakon što izađe na slobodu, jer je uvjeren kako je našao sredstvo da izbjegne zamku u koju upadaju mnogi.

"Kad ste vani, imate mnogo dogovora. Stalno koristite mobitel i morate biti dostupni", objašnjava Andre. "Ali znate što? Nemate vremena čak niti za samog sebe!"

Mnogi stanovnici njemačkih zatvora nisu po prvi puta iza rešetaka i često imaju već po pet, pa i deset osuda iza sebe. Ne uspijeva svakome težak put na slobodu - i ostanak na slobodi. Mnogi se osjećaju sigurnijim u zatvoru već zbog traumatičnih iskustava u vanjskom svijetu.

Dušobrižnik Bruno Liesenfeld se već dva desetljeća brine za zatvorenike i u tom razdoblju je došao do zaključka kako je "većina zatvorenika, u nekom razdoblju života, bila i sama žrtva: žrtva zlostavljanja i nasilja, žrtva zapostavljanja i ograničenih prilika za intelektualni i socijalni razvoj."

U svakom slučaju, i među drugim kaznenim institucijama se pročulo što se dešava u Siegburgu. Zatvori u Kölnu i Brandenburgu su već uveli slične programe meditacije, a i neki drugi razmišljaju o njegovom uvođenju.

Ipak, niti meditacija zatvorenicima ne može otkriti, što ih čeka u budućnosti. I Andre je ovo već drugi boravak u zatvoru, mada ga sad čeka obitelj. Njegovo iskustvo se tek svodi na zaključak kako "nije važno u kojoj ste situaciji. Prva stvar koju morate učiniti jest da ne izgubite nadu. Živimo u svijetu gdje je veoma teško pronaći mir. Ali taj mir postoji ako ga tražite, čak i u zatvoru."