I u Njemačkoj novinari moraju šutjeti

„Pomoć pri odavanju tajne“ – na osnovu ove sumnje, državni tužitelj je 2005. godine izdao nalog za pretres prostorija redakcije časopisa „Cicero“ u Postdamu kao i za pretres stana jednog od novinara. Povod je bio članak, odnosno izvješće u kojima je dotični novinar citirao pojedine tajne dokumente Saveznog ureda za spriječavanje kriminala. Slučaj „Cicero“ bio je doduše jedan od najspektakularnijih događaja ovakog tipa u novijoj njemačkoj povijesti, no on nipošto nije jedini.

Stoga i ne čudi da se Njemačka na najnovijoj listi „Reportera bez granica“ na kojoj ova organizacija za poštivanje ljudskih prava navodi stupanj slobode medija u pojedinim državama, nalazi na skromnom 17. mjestu. Na samom vrhu se već godinama nalaze skandinavske zemlje. Primjerice, za razliku od Švedske, u Njemačkoj država ne jamči zaštitu sigurnosti onima koji novinarima daju informacije. „Naprotiv, uvijek iznova se različite redakcije moraju podvrgnuti pretresima i ispitivanjima od strane vlasti i to iako zakon zapravo s druge strane - štiti slobodu medijskog izvještavanja “, kaže Michael Rediske, glasnogovornik njemačkog odijela organizacije „Reporteri bez granica“. Prema njegovom mišljenju i iskustvu, vlasti će i nadalje na razne načine pokušavati zaobići zakonsku zaštitu koja u Njemačkoj postoji kada su u pitanju svi oblici medijskog izvještavanja ili zaštite podataka ili privatnosti.

Stranačke knjižice određuju rad medijskih kuća

Međutim, sloboda novinarskog, medijskog izvještavanja u Njemačkoj je ugrožena iz još i nekih drugih razloga. Primjerice, prema mišljenju Rediskea, iako bi se država prema Ustavu trebala držati podalje od javno pravnih radio i televizijskih kuća, u praksi to nipošto nije slučaj. Razlog leži u tome da se u nadzornim odborima ARD-a i ZDF-a nalaze predstavnici politike koji itekako utječu na rad i program medijskih kuća. Osim toga, već desetljećima je na snazi uhodana praksa da onaj, tko želi na hijerarhijskoj ljestvici doći do što višeg položaja, mora posjedovati i odgovarajuću stranačku knjižicu.

Zadnji slučaj koji je po ovom pitanju uzburkao njemačku javnost bio je kada 2009. godine dugogodišnjem uredniku ZDF-a, Nikolausu Brenderu nije produžen ugovor budući da on nije odgovarao ondašnjoj konzervativnoj većini u nadzornom gremiju. Službeno objašnjenje bivšeg šefa vlade pokrajine Hessen, Rolanda Kocha je glasilo kako "ZDF-u pada gledanost, što prvenstveno leži u načinu rada samog Brendera“.

Usprkos kritikama i prašini koja se u svezi s ovim slučajem podigla, do danas se po pitanju zastupljenosti političara u redovima nadzornog gremija ZDF-a ništa nije promjenilo; oni i dalje zauzimaju polovicu mjesta.

Poslušni novinari

Treći važan razlog ne baš sjajne situacije slobode medija u Njemačkoj su i promjene na području gospodarstva. Naime, kako kaže predsjedavajući Njemačkog udruženja novinara Michael Konken, "s jedne strane pojedine izdavačke kuće sve više vladaju cijelim njemačkim regijama pa time sve više nedostaje raznovrsnost mišljenja i izvještavanja, a s druge strane je činjenica da veliki broj medijskih kuća mora ne samo kratiti honorare i plaće, već su isto tako sve ovisniji od onih koji kod njih reklamiraju sebe ili svoje proizvode i koji isto tako često vrše pritisak na novinare“.

Samim time, kako potvrđuje i Michael Rediske “raste i autocenzura novinara koji, da bi uopće opstali, sve češće moraju pokazati poslušnost politici određene redakcije”. Svi ovi primjeri su u svakom slučaju pokazatelji da se sloboda novinarskog izvještavanja u Njemačkoj nalazi u krizi, što dakako pokazuju i trenutno zasluženo 17. mjesto spomenute ljestvice.

Autor: Marcel Fürstenau / Željka Telišman

Odg.ured: A. Šubić