1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

I u Njemačkoj se državne službe „zanimaju“ za novinare

16. studenoga 2005
https://p.dw.com/p/9ZFG
August Hanning, direktor Savezne obavještajne službe mora dati dobar odgovor, zašto su se novinari pratili i prisluškivali
August Hanning, direktor Savezne obavještajne službe mora dati dobar odgovor, zašto su se novinari pratili i prisluškivaliFoto: AP

Državne tajne ili javne službe sigurnosti, već po navici, vole njuškati po privatnim životima i sumnjivih i onih koji bi - uz dovoljno materijala - onda postali sumnjivi. Zato svaka demokratska država ima razvijene sustave nadzora službi sa posebnim ovlastima: kako posredne sustave nadzora putem političara i parlamenta tako i neposredne, putem javnosti - odnosno novinara koji izvještavaju javnost. U posljednjih par mjeseci je na vidjelo izašlo kako i u Njemačkoj postoje veoma ozbiljni propusti u nadzoru a takve službe su posljednje koje bi to priznale i dopustile da im netko gleda u prste. Upravo suprotno od toga: Savezni kriminalistički ured ovog je rujna dao pretražiti stan novinara magazina "Cicero" i policija je, onako uz put, pokupila dokumente i kojih ih se tiču i koji nemaju veze sa istragom o "curenju" informacija. Ali to nipošto nije usamljen slučaj niti je BKA jedini, koji se obrušio na novinare zbog vlastith propusta: mnogi listovi izvještavaju o pravoj kampanji kojom se bavila Savezna obavještajna služba BND protiv novinara koji su se odvažili pisati i stvari koje ne stoje u službenim priopćenjima.

Povod za pretres stana novinara "Cicera", Brune Schirra bio je njegov članak o Abu Musab al Sarkawiju, jordancu koji vodi ćeliju Al Kaide u Iraku i koji se, između ostalog smatra odgovornim i za posljednji teroristički napad u Jordanu. Ali Saveznoj policiji se nipošto nisu dopali djelovi članka o tom svjetskom teroristu koji su očito poticali iz njihovih vlastitih povjerljivih izvještaja jer im nije bilo jasno, kako su oni uopće došli do ruku novinara. Zato su poslali policiju neka provede pretres i pokupe sve, što im se učini sumnjivo - radilo se o Sarkawiju ili ne. Ministar unutrašnjih poslova, Otto Schily:

"Država ne može prihvatiti činjenicu da dokumenti iz najužih krugova istražitelja dospiju u javnost jer na taj način se i istraga dovodi u opasnost."

No taj argument nije uvjerio niti političara CDU-a, Wolfganga Bosbacha:

"Naizgled se tvrdi kako kućna premetačina služi u rasvjetljenju krivičnog djela i otkrivanje počinioca takvog djela koji dolazi iz Saveznog kriminalističkog ureda. Ali u stvarnosti se radi uplašiti novinare."

to je mišljenje i glavnog urednika "Cicera" Wolfram Weimer.

"Novinari nisu stativi za mikrofon niti izvještavači sa dvora. Oni su tu kako bi iznjeli na svjetlo dana, dopalo se to moćnicima ili ne pa makar se oni zvali Otto Schily."

Ali tek što je ovaj skandal potonuo u buri oko izbora, pojavila su se nova svjedočanstva da i druge državne službe imaju - ili su barem imale - naviku nadzirati novinare. Na vidjelo je izašlo kako je BND, Savezna obavještajna služba koja zapravo nema što tražiti na teritoriju same Njemačke, još 1993. uzela na zub Ericha Schmidt-Eenbooma, znanstvenika i novinara lista "Focus". Povod je bio tada izašla Schmidt-Eenboomova knjiga "Njuškala bez nosa" - i već po naslovu nije teško zaključiti kako autor baš nema previše simpatija prema agentima iz Pullacha. Sloboda tiska u ovoj zemlji je autoru, naravno, dopustila objavljivanje čitav niz osjetljivih informacija o operacijama iz prethodnih godina ali jedino područje gdje BND uopće smije djelovati u samoj Njemačkoj jest da otkrije, gdje joj cure informacije. Schmidt-Eenbom je dokazao da informacije ne cure - nego teku kao rijeka, iz barem desetak izvora u BND-u. Zato je tajna služba odlučila snimati Schmidt-Eenboomov Institut za mirovnu politiku u Weilheimu a tamošnjoj policiji je kameru u parkiranom automobilu objasnila sumnjom da se u obližnjoj trgovini jednog Turčina sakupljaju "zanimljivi" tipovi. Cilj je bio otkriti, tko to dolazi neugodnom novinaru i na taj način su vodili evidenciju o čitavom nizu drugih novinara. Komentar Schmidt-Eebooma je kratak:

"To je eklatantni upad u slobodu tiska i krajnje je vrijeme da im i politika i pravosuđe u Njemačkoj pokažu gdje im je mjesto."

BND nije baš bio velikodušan sa informacijama, što se dogodilo sa prikupljenim materijalima. Osim toga, počela je prava poplava optužbi protiv službi iz Pullheima. O prisluškivanjima, praćenjima pa čak i o podmićivanjima drugih novinara kako bi od jednog novinara tjednika "Der Spiegel" otrkili, odakle mu podaci o neslavnoj avanturi BND-a sa početka devedesetih, kada su zapravo njegovi agenti potakli šverc 363 grama plutonija pogodnog za proizvodnju atomske bombe. Direktor BND-a August Hanning je neko vrijeme vrludao sa obrazloženjem i nijekao da su novinari uopće bili cilj istrage, nego su se, eto slučajno zatekli pred lećama kamera. Nakon toga je ipak počeo objašnjavati problem "sive zone" kako da se BND sa jedne strane štiti od curenja informacija, a sa druge da ostavi novinare na miru:

"Dakle u toj sivoj zoni se očito pokušalo otkriti vlastite suradnike kada su boravili u blizini stanova novinara ili tako negdje. Na žalost je to tako."

Direktor BND-a Hanning je već slijedećeg tjedna obećao "cjelovit" izvještaj i najavio "otvorene" razgovore sa svim novinarima koji su umješani. Ali novinari nisu baš uvjereni u iskrene namjere: na žalost, pokazalo se kako su i prečesto institucije političkog nadzora tek tijela koja će se dati odvratiti od pravog odgovora frazama o "informacijama od državne važnosti", "povjerljivim podacima koje bi mogli omesti akciju koja je u tijeku" ili nekim sličnim sredstvom za zamagljivanje - pa čak i ako bi upit dolazio iz ureda kancelara koji tvrdi kako o takvim akcijama nije znao ništa. Zato glavni urednik Focusa, Hemlut Markwort najavljuje:

"Provjeravamo sva pravna sredstva. Želimo informaciju o podacima koje se čuvaju. Razmišljamo o krivičnoj prijavi i željeli bismo da i sud, službeno i javno proglasi kako je ta akcija bila protivna zakonu."

Za ured Savezne obavještajne službe ova rasprava dolazi u nezgodno vrijeme: prethodna vlada najavila je selidbu BND-a iz Pullheima u Berlin i nema ih malo - ni u javnosti, ni među političarima niti među novinarima - kojima se baš ne dopada takva koncentracija moći i uticaja u glavnom gradu. Jer ta će - po mnogome - besmislena selidba i koštati svotu koja bi na drugim mjestima itekako dobro došla: 2 milijarde eura i uopće, otvoriti bolno pitanje koliko košta služba iz koje cure informacije kao iz - citiramo jednog autora "Der Spiegela" - "poderanih gaća". Nova vlada bi tek trebala odlučiti, da li će se selidba provesti jer oko toga, kako se čuje, još ne postoji sloga.