"Ilegalac" u Njemačkoj od rođenja do mature

Što se događa s onima koji nemaju mjesto rođenja, pa tako ni putovnicu. S onima koji ne dolaze niti iz jedne zemlje iako su rođeni u Njemačkoj. Koji imaju ime i mjesto stanovanja koje se ovdje ne smije objaviti jer bi bilo preopasno. Jedna od njih je Carmen koja se u stvari ne zove tako, ali se plaši otkriti svoj pravi identitet. "Sada sam u 12. razredu gimnazije i sljedeće godine me čeka matura. Dobro mi ide njemački i engleski i rado čitam knjige", priča naša Carmen.

Ona dobro zna da je već i to što je postigla, zapravo golem uspjeh. Jer njezini roditelji su došli iz Latinske Amerike kako bi u Njemačkoj radili samo neko vrijeme. To "neko vrijeme" se pak pretvorilo u punih 20 godina tijekom kojih je Carmen i rođena - ovdje u Njemačkoj. Ali iako njezini roditelji već godinama ovdje rade, nitko od njih nema dozvolu boravka, pa tako ni Carmen.

Samoća kao cijena ilegalnosti

"Kada sam bila mala, u osnovnoj školi, to mi nije bilo toliko jasno. Ali što sam starija, toga sam sve više svjesna. Živim kao normalan čovjek, ali stalno imam u glavi da živim drugačije od ostalih. Drugi idu na odmor ili se nečim bave, čime se ja ne mogu baviti. Na primjer, idu u autoškolu, žele vlastiti automobil, sve te stvari", kaže Carmen.

„Sve te stvari“ su ono za što su potrebni dokumenti. Carmen je prijavljena kod jednog rođaka i tako je uspjela sve do sada zatajiti da ne posjeduje valjane dokumente. To ne zna nitko, ni škola, ni učitelji, ni prijatelji. Cijena je visoka: samoća. Ona uporno odbija pozive prijateljica da izađu negdje van, jer se boji da će biti otkrivena u slučajnim kontrolama osobnih dokumenata. I putovanja u inozemstvo za nju su tabu.

Roditelji i djeca u stalnom strahu

Veliku podršku joj pružaju njeni roditelji. Uvijek iznova joj vraćaju samopouzdanje i daju snagu da ustraje u školi. U takvim slučajevima pomaže i Udruga za ljudska prava FIM iz Frankfurta, čiji suradnici savjetuju roditelje na što moraju paziti ako kao „ilegalci“ ipak žele da njihova djeca idu u vrtić ili u školu. Andrea Bode iz te udruge kaže: "Ti roditelji stalno žive u strahu. Zato ih ima mnogo koji nam se obraćaju i pitaju: što moramo učiniti, na što moramo paziti, što će se dogoditi u tom slučaju? Kod nas pokušavaju dobiti malo izvjesnosti, što znači takav korak."

Načelno, ova udruga se zalaže da sva djeca, dakle i djeca koja nemaju boravišnu dozvolu, smiju posjećivati školu a da se pri tom ne postavljaju suvišna pitanja. To bi i za Carmen bilo veliko olakšanje i pomoglo joj da ispuni želje koje imaju svi njezini vršnjaci: "Želim biti samostalna, imati svoj auto, sve te stvari. Hoću studirati ekonomiju. Ukratko, želim živjeti normalnim životom, kao i svi drugi."