Ili gospodarski rast ili zaštita okoliša

Promjenom energetske politike Njemačka želi svoju opskrbu energijom postupno prebaciti na obnovljive izvore, znači na vjetar, sunce i na energiju vode. Neki to smatraju važnim korakom prema načinu života kojim bi se bolje čuvao okoliš.

Karl-Heinz Paque nije među onima koji tako misle: "Kad mi u Njemačkoj razvijamo takve programe, to na globalnoj razini gotovo da nema nikakvog učinka. Za to smo premali", kaže ovaj profesor ekonomije sa Sveučilišta u Magdeburgu. "Odlučujuće će biti ono što se zbiva u zemljama koje sad stupaju na scenu, jer tamo praktično živi trećina svjetskog stanovništva".

Misli se na zemlje koje stupaju na scenu nakon Europljana: Europljani su se stotinama godina brinuli samo oko gospodarskog rasta i blagostanja, prije no što su otkrili ljubav prema okolišu. "Davanje prioriteta zaštiti okoliša - to se događa samo u okruženju blagostanja", kaže Paque. "To je kod nas započelo sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ne ranije. U Kini to upravo započinje, u Indiji će još neko vrijeme potrajati dok se ta svijest pojavi".

Povratak ugljena

Bogati Europljani s razvijenom sviješću o zaštiti prirode imaju dosta razloga biti nervozni. U svijetu je kao izvor energije još uvijek vrlo važna jedna sirovina čija se upotreba smatra izuzetno štetnom po okoliš.  "Ugljen se upravo nalazi pred najvećom renesansom industrijske povijesti", kazao je zamjenik direktora Instituta za istraživanje posljedica klime u Potsdamu Ottmar Edenhofer. Sedamdesetih je ugljen u mnogim zemljama bio zamijenjen plinom. No sad se bilježi obrnuti trend, jer je ugljen postao "nevjerojatno konkurentan", kaže Edenhofer. "Gospodarski rast u Kini ima puno za zahvaliti jeftinom ugljenu. Slično je i u Indiji, Južnoafričkoj Republici i nekim istočnoeuropskim zemljama".

Izgaranjem ugljena i ostalih fosilnih goriva nastaje ugljični dioksid. A on zagađuje atmosferu i potiče razvoj klimatskih promjena. Ako države ništa ne poduzmu, upozorila je Međunarodna agencija za energiju IEA, godišnja prosječna temperatura će do kraja ovog stojeća porasti za 5,3 stupnja, s poraznim posljedicama po prirodni okoliš.

No svi pokušaji i pregovori oko postizanja sporazuma o zaštiti klime do sada su propali. Bez obzira na to radi li se o gornjim granicama za plinove koji uzrokuju efekt staklenika ili oko trgovine pojedinih država pravima na zagađivanje - interesi pojedinih zemalja su jednostavno prerazličiti.

"Sporazum o zaštiti klime bi u najmanju ruku doveo do toga da se smanji protrošnja ugljena i nafte", kaže Carl Christian von Weizsäcker iz bonskog Instituta Maxa Plancka za istraživanje zajedničkih dobara . Za zemlje s velikim zalihama fosilnih goriva to bi bio problem. "Jer tim bi sporazumom cijena sirovina u tim zemljama pala. A to samo čini još težim postizanje bilo kakvog dogovora".

Još je manje vjerojatno da bi se države mogle dogovoriti oko toga da im gospodarski rast bude mali ili nikakav. San o životu bez gospodarskog rasta je u industrijskim zemljama Zapada, gdje postoji svijest o potrebi zaštite klime, puno rašireniji.

Globalno gledano, nulti gospodarski rast ipak ne bi bio nikavo rješenje. "Ogromne razlike na primjer između Afrike i Europe ili između Afrike i Amerike, ne bi ni u kojem slučaju bile prihvatljive", kaže Ottmar Edenhofer. U Institutu u Potsdamu su izračunali jedan primjer: "SAD bi morao prihod po glavi stanovnika samnjiti za 80 posto da bi ljudi u Africi imali životni standard kakav imaju u Latinskoj Americi. A to bi značilo socijalne sukobe ogromnih razmjera".