Istina, samo gola istina

Danas, stotinu godina kasnije, široka i manje upućena publika sklona je sve to strpati u istu ladicu - kitnjaste fasade i Klimtove senzualne aktove crvenokosih žena, bečke kavane i Freudove teorije. Upravo protiv toga bori se izložba krajem prošlog mjeseca otvorena u uglednoj frankfurtskoj galeriji Shirn pod provokativnim naslovom "Gola istina".

Posjetitelji galerije Shirn mogu do kraja travnja u Frankfurtu vidjeti oko 180 poznatih djela velikih austrijskih umjetnika s mijene prošla dva stoljeća - riječ je o više nego dobro poznatim slikama Gustava Klimta, Egona Schielea, Oskara Kokoschke, Richarda Gerstla, Antona Koliga, umjetnika koji su u svoje vrijeme, zbog svojih djela bili u središtu brojnih skandala i na udaru žestoke kritike bečke javnosti. Organizatorima izložbe, međutim, ovoga puta nije bio cilj pružiti priliku za poseban užitak onima koji još nikada nisu vidjelo ova slavna djela uživo, nego podsjetiti na brizantnost i radikalnost puteva ovih umjetnika koji su danas zaštitni znak austrijske metropole a svojevremeno su bili napadani kao njezina sramota.

”Kod ove izložbe je prije svega riječ o svojatanju Klimta, Schielea i Kokoschke kao državnih umjetnika u službi reklame za austrijski turizam i mi želimo pokazati što je stvarno značilo u ono vrijeme tako raditi,” objašnjava jedan od kustosa izložbe i direktor galerije Shirn, Max Hollein.

Nikada u povijesti likovne umjetnosti nije golo ljudsko tijelo toliko zaokupljalo pozornost umjetnika kao što je to bio slučaj s bečkim umjetnicima na prijelazu s 19. i 20. stoljeća. Oni se pritom nisu zaustavljali tek na prikazivanju golog tijela na platnu, već su odlazili puno dalje, u najdublje kutke ljudske psihe rušeći tabue - baveći se pitanjima seksualnosti, homoerotike, adolescentskog sazrijevanja, potrage za temeljem čovjekovog identiteta i odnosa prema njegovim nagonima.

Izložba u Frankfurtu niz je više, ali uglavnom manje poznatih priča o skandalima koje su bečki umjetnici izazivali u srcu Monarhije, skandalima koji se nisu samo - kao recimo u slučaju Klimta ili Kokoschke - zaustavljali na gnjevnim novinskim napisima i kritikama, nego su - kao u slučaju Schielea - završavali i na sudu. Schiele je, naime, gotovo mjesec dana proveo u istražnom zatvoru zbog sumnje u seksualno napastvovanje maloljetnica - samo zato što su mu iste služile kao modeli. Iz današnje perspektive nam se doista čini da je skandal poput onog sa zgradom Adolfa Loosa na Michaelerplatzu bio moguć samo prije 100 godina i da se u naše doba ne bi mogao ponoviti. 1909. je naime, firma Goldman i Salatch naručila od Loosa zgradu, a on ju je zamislio drugačije nego kitnjasta zdanja oko nje - kao jednostavnu, čistih i ravnih linija, bez ornamenata na fasadama. Javnost ju je napala kao ”opsceno golu”, uvredljivu za ukus bečkih građana a gradnja je dozvoljena tek nakon niza sporova s gradskim vlastima.

I dok je ”golotinja” u arhitekturi već odavna prestala izazivati zgražanje, ”golotinja” ljudskog tijela i danas je, unatoč kilometrima gole kože svuda oko nas, svojevrsni društveni tabu, što tvrdi i Max Hollein...

”Neki vrlo erotični Schieleov akvarel ili Klimtov crtež ni danas nećete moći izložiti kao plakat na javnom mjestu. A osim toga, naše društvo i danas reagira uvijek na iste stvari, to su uvijek isti gumbovi na koje morate pritisnuti da bi izazvali određene reakcije: recimo Schielovu sliku ‘Kardinal i časna sestra’ na kojoj se to dvoje prikazuje u tijesnom zagrljaju 80-etih je Benetton iskoristio za svoju reklamu i ta provokacija i danas funkcionira".

U tom kontekstu znakovito je upozorenje koje trenutno stoji na blagajni galerije Shirn: ”Neke slike ba izložbi ‘Gola istina’ nisu primjerene osobama ispod 16 godina’”. To upozorenje opet zvuči doista apsurdno i smiješno kada pogledama kakvim su sve sadržajima i slikama danas adolescenti svakodnevno doslovno bombardirani putem raznoraznih medija.