Zaboravljene sudbine

Na pozornici se upravo igra predstava koja je šest godina života sažela u jedan sat. U gledalištu sjedi Monica Nambelela koja je veći dio svog 37-godišnjeg života provela u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Rođena u tadašnjoj Jugozapadnoj Africi, današnjoj Namibiji, odrasla u Njemačkoj Demokratskoj Republici, zato se i sve do danas naziva „DDR djetetom“. Posebno u čitavoj priči: kazalište Güstrow nalazi se na sjeveroistoku Njemačke, upravo u bivšem DDR-u gdje je Monika i odrasla zajedno s ostalom „DDR djecom“.

Iz pustinje u šumu na obali Baltika

Predstava Moniku vraća u prošlost, misli na one koji su se iz te ljudske odiseje vratili uspravni. Ali i na one koji nisu izdržali pritisak života. Njezin tihi glas prekidaju pucnji s pozornice. Na sceni se upravo prikazuje jedan sudbonosni događaj. 4. svibnja 1978. kada su postrojbe Južnoafričke Republike napale izbjeglički logor Cassinga u Angoli kamo je tisuće žitelja Namibije pobjeglo od borbi u domovini gdje se Narodna organizacija Jugozapadne Afrike (SWAPO) borila za neovisnost zemlje od južnoafričkih kolonizatora. U „Pokolju u Cassingi“poginulo je najmanje 600 civila.

Nakon ovog napada socijalistički SWAPO i vlada DDR-a postigli su sporazum o tomu da 400 djece iz izbjegličkog logora bude prevezeno u Istočnu Njemačku. Monika je sletjela u Istočni Berlin za vrijeme snježne mećave. Po prvi put u životu je vidjela snijeg. Tada je mislila da je došla u raj. „Morate to shvatiti: u izbjegličkom logoru je bilo pitanje hoću li uopće dobiti nešto za jelo. Ovdje je stol bio uvijek bogato prostrt. Dugo mi je trebalo da shvatim kako svakog dana ima nečega za jesti“, sjeća se Monika. Na pozornici se prikazuju i tamnije strane odgoja u „socijalističkom raju“. Partijski rukovodioci naumili su od malih Afrikanaca načiniti prave pionire. Ako treba i silom. Mnogi od odgajatelja su brutalno tukli svoje štićenike. U pionirskoj fazi počinje i politički dril. Svako malo netko izvikuje parole: „Živio SWAPO“ ili „Neovisnost ili smrt“.

Buduća elita Namibije

Dramaturginja Marie Senf s tribine promatra predstavu koja je nastala kao plod rada kazališta u Osnabrücku i Windhuku i na temelju autentičnih snimaka, razgovora sa svjedocima, medijskih izvješća. „Sve što čujete na pozornici potječe iz intervjua, govora ili protokola. Nema dodatnog, napisanog, teksta“, kaže Senf. „Radilo se o odgoju buduće elite Namibije, mnogi odgajatelji su se stvarno brinuli o ovoj djeci. No na kraju krajeva taj odgoj je ipak bio strogo usmjeren“, kaže dramaturginja.

U publici sjedi u međuvremenu 81-godišnja Irmgard Kaltofen, bivša odgajateljica „namibijske elite“. „Većina stvari se zaista tako dogodila, neke stvari baš i ne“, primjećuje. Na pozornici se u međuvremenu odvija sudbonosno razdoblje pada Zida. Pionirske uniforme su zamijenile traperice. DDR više nije postojao, socijalizama nije bilo ni u Namibiji. Dom za male Namibijce je zatvoren, u uzburkanoj povijesnoj atmosferi na njih više nitko nije mislio. Zato su ubrzo sjedili u zrakoplovu koji ih je trebao vratiti u nepoznatu domovinu.

Strana domovina

U domovini ponešto drugačija slika. „Mi smo u DDR-u bili naučeni na to da svatko svakodnevno dobije žemlju s nareskom ili nečim drugim. Ovdje su samo djeca političara jela nešto drugo osim kaše od prosa“, kaže Monica. Mnogu djecu je snašla još gora sudbina: roditelji su im umrli, nestali ili poginuli u jeku rata za neovisnost. Neku djecu roditelji nakon tolikih godina više nisu htjeli prihvatiti.

„Teško mi je zamisliti da moram u zemlju koju ne poznajem i da ne znam tko će uopće doći po mene“, čuje se s pozornice. Ulogu igra 18-togodišnja Sabrina Kaulinge iz namibijskog Swakopmunda. Njezini roditelji su također bili „djeca DDR-a“ ali o tom razdoblju, kako kaže Sabrina, nerado pričaju. Ona je sretna što su njezini roditelji snašli nakon povrataka u jedan drugi svijet.