Iza svakog križa ima priča

Križ na zidu u nečijoj kući: svatko zna - to je, kako ga u Bavarskoj zovu, Gospodinov kutak (Herrgottswinkel). U Bavarskoj su i inače raspela nešto što pripada u svakodnevni život. Ona se mogu naći na brojnim mjestima. Zovu ih "Marterl", ukrašena su cvijećem. U ovoj najvećoj njemačkoj saveznoj pokrajini, raspela se smatraju dijelom kulture življenja. A to nekad oduševi i one koji s ovakvom kulturom križeva nikad prije nisu imali veze.

Garmisch-Partenkirchen. Planine se ovdje dižu u visine. Uz jedan od brojnih planinskih putova stoji raspelo. Ono je postalo raspelo Alexe Schlüter: „2004. sam jako oboljela. Imala sam rak i u bolnici mi se u snu prikazalo upravo ovakvo raspelo. Tada sam odlučila da ću, kad ozdravim, na ovaj križ dati postaviti Isusovu figuru. Tako sam se zavjetovala."

Ispunila zavjet

Alexa Schlüter je ozdravila. Nije zaboravila san, san o svom križu i svoj zavjet. Našla je vlasnika zemljišta na kojem je stajao križ uz put te dogovorila izradu novog Isusovog lika. Tako je križ koji je dao izraditi još otac zemljoposjednika, i to prije no što je krenuo u rat, dobio novog Isusa. „U proljeće 2005. smo tamo održali misu, župnik je bio tamo, poznanici, rođaci, gradonačelnik... To je postalo prekrasno mjesto i moram reći, mnogi se ljudi razvesele kad na ovom mjestu i na ovom križu ponovno vide Isusa.

Alexa Schlüter zapravo potječe iz Porajnja na zapadu Njemačke, ali kultura raspela je za nju preko noći postala nešto samo po sebi razumljivo. „Drago mi je da sam to stvarno i ostvarila. Da nisam na to mislila samo u nevolji i onda na to zaboravila. To je posebno mjesto, na kojem sam izrazila svoju zahvalnost i kad tuda prođem, posebno se osjećam."

Iza svakog križa ima neka priča

Iza mnogih raspela uz putove po Njemačkoj krije se neka priča. Ubojstvo. Nastradali seljak. Podsjećanje na rat. Želja za blagoslovom ili dobrim vremenom. Raspelo kao spomenik, kao znak, kao "Gospodinov kutak", kao prostor za Boga. To nikako nije kultura koja izumire. Samo treba pogledati oko sebe uz rubove cesta. Tamo ćete otkriti raspela, križeve koji podsjećaju na nesreće i koji su često vrlo originalno ukrašeni. Teologinja Evangeličke crkve Inken Mädler tvrdi da je raspelo vrlo živ simbol, dvoznačan. Simbol smrti i tuge, istodobno simbol nade. „Možda se ljudi okreću ovom simbolu kao posebnoj pomoći, nadi za ponovni susret, kako god on izgledao, nadi u okončanje svih boli, bez obzira bilo to svjesno ili nesvjesno izraženo."

Smrt drage osobe

“Jednog jutra, naravno da nikad neću zaboravit taj dan, 14. svibnja 1999. pozvonio je jedan policajac. Pomislio sam - što hoće? Došao je u dnevnu sobu, imam nešto strašno za priopćiti, vaša je kćer ozlijeđena i u smrtnoj je opasnosti..."

Ovo je još netko tko ima vlastiti križ, dapače - cijelu kapelicu. Helmut Fritzsche. I on je doselio u Bavarsku. Nakon što mu je kćerka poginula u prometnoj nesreći, odlučio je da će izgraditi kapelicu. U spomen na Tatjanu, i u slavu Bogu. Tako i piše u unutrašnjosti kapelice. „Ovdje piše u slavu Boga svemogućega, a onda kao druga dolazi moja kćer. To je znak da prihvaćam da je smrt moje kćeri imala smisla, čak i kad ne razumijem zbog čega. Ali Bog je toliko nerazmjerno inteligentniji, to crkva ponekad ne objašnjava dobro, onaj koji je stvorio ovakav svijet, pa što smo mi u usporedbi s njime?"

Od smrti ne možemo pobjeći, kaže on, ali možemo si pomoći da se nekako nosimo s njome.

Autor: Matthias Morgenroth / Snježana Kobešćak

Odg. urednik: Anto Janković