Izložbeni mega-show

Izložba se reklamira na sva zvona kao „mega-show“, a postavljena je na ukupno 7500 četvornih metara u dva susjedna muzeja na bonnskoj „muzejskoj milji“. Ugledni muzej u Bonnu time nastavlja seriju „Velike zbrike“: 1992. kod njega je gostovala MoMA, 1997. Eremitage iz Petrograda, a 2003. Nacionalni muzej iz Tokija.
Žuta krava Franza Marca, Picassova Zlatokosa djevojka, Renoir, Cezanne, Manet, Rauschenberg ili Rothko... čovjek se ne može sit nagledati svih remek-djela, od klasnične moderne do suvremene umjetnosti, koja su trenutno izložena u bonnskom muzeju i koja će mu sigurno pomoći da zabilježi nove rekorde u broju posjetitelja. No, «The Guggenheim» u Bonnu ne bi trebala biti samo izložba superlativa.

Izložba o zbirci

«Nisam htio u Bonnu postaviti samo nisku trofeja, velika djela koja imamo u zbirci, već bi to trebala biti refleksija živuće institucije u što se Guggenheim razvio», objašnjava Thomas Krens, direktor Guggenheimove zaklade i jedan od četiri kustosa izložbe. Slike, dakle, ne bi trebale isključivo govoriti same o sebi, nego bi istovremeno trebale dokumentirati povijest Guggenheimove zbirke. Zbog toga su neke izložbene prostorije organizirane monografski i posvećene određenim umjetnicima, a druge pak predstavljaju slike iz različitih privatnih zbirki koje je Guggenheim kupovao tijekom godina, objašnjava Kay Heymer, član bonnskog organizacijskog odbora: «To smo učinili kako bismo ukazali na to koliko je Guggenheimova zbirka selektivna i subjektivna. Ona se od početka dubinski i pomno skupljala, s jasnom predodžbom što se želi sakupljati. Ne kao, na primjer MoMA, koja funkcionira kao leksikon i nastoji od svakog važnog umjetnika imati jednu sliku.»

Odakle Guggenheimu bogatstvo?

Solomon Guggenheim skupljao je apstraktnu umjetnost, njegova nećakinja Peggy nadrealiste i apstraktne ekpresioniste poput Jacksona Pollocka i Willema De Konninga. Zbirka Tannhauser donijela je impresioniste, zbrika Giuseppea Panze di Biuma dopunila fundus s djelima Pop Arta.
Upravo djela iz posljednjih pedesetak godina gotovo su u pravilu velikog formata. U bonnskom muzeju dobila su odgovarajući prostor, pa shodno tome blistaju u punom sjaju. Izložbeni je prostor otvoren i otvoreni pogledi na pojedine slike stvaraju značenjske poveznice. Upitno je, doduše, koliko prosječni posjetitelj može dešifrirati te i slične kustoske igre. Stoga će mu svakako od koristi biti jedan od filmova o Guggenheimovoj zbirci koji se prikazuje na izložbi, a koji je realiziran u koprodukciji Deutsche Wellea i televizijskog programa 3sat.
Bogatstvo Solomona Guggenheima potječe najvećim dijelom od njegovih rudnika bakra. Barunica i umjetnica Hilla Rebay portretirala ga je i savjetovala mu da ulaže novac u modernu umjetnost. Rekla mu je da skuplja samo apstraktnu umjetnost, slike koje fasciniraju formom i bojom. Prve izložbe postavljene su u Muzeju apstraktnog slikarstva u New Yorku. Pedesetih je godina Solomon Guggenheim naručio od arhitektonske zvijezde Franka Lloyda Wrighta gradnju slavnog Guggenheimovog muzeja u New Yorku.

Obiteljska strast

Istovremeno sa svojim stricem počela je i Peggy Guggenheim skupljati modernu umjetnost. Ona se specijalizirala najprije za nadrealiste te je nakon Drugog svjetskog rata kupila jednu staru palaču na venecijanskom Canale Grandeu kako bi tamo izložila djela iz svoje zbirke. Tek se kratko uoči smrti 1979. odlučila ostaviti svoju zbirku Muzeju strica koji je umro 30 godina prije.
Njegova zaklada danas je jedna vrsta umjetničkog koncerna, koji je nadležan za pet organizacija u svijetu, pri čemu su najpoznatiji Guggeheimovi muzeji u New Yorku i Bilbaou te Zbrika Peggy Guggenheim u Veneciji. Planira se gradnja daljnjih objekata, poput onoga u Rio de Janeiru ili Taichungu na Tajvanu. Osim toga, Zaklada organizira izložbe u cijelom svijetu. Većina slika koje se mogu vidjeti na izložbi u Bonnu iz njujorškog su muzeja i to ne iz njegovog arhiva, kako naglašava voditelj projekta Kay Heymer: «Neke važne slike doslovno su skinute sa zidova Guggenheima u New Yorku. A to je nešto što se jako rijetko radi – da jedan muzej takvog kalibra stavi na raspolaganje svoje slike nekom drugom muzeju. A mi smo stvarno dobili najbolje stvari iz Guggenheima.»
Neka djela postavljena u Bonnu uopće se ne mogu transportirati, jer su prevelika i preteška. Ona postoje samo na crtežima umjetnika i realizirana su posebno za izložbu u Bonnu. Na primjer, 200 metara dugi, kružni labirint Roberta Morrisa koji ima presjek od 11 metara i oko 5 metara visoke drvene zidove. Takva djela moderne umjetnosti, koja ne pružaju samo optički, nego i tjelesni doživljaj, postavljana su u prostoriji od 1200 metara.

Izložba superlativa

Tako je «The Guggenheim in Bonn» ipak na kraju izložba superlativa, i to iz više aspekata. Ona ne pokazuje samo slavna djela i ne predstavlja samo povijest Guggenheimove zbirke, nego ilustrira i dio muzejske povijesti, ističe voditelj projekta Kay Helmer: «A to je ono što danas jedan muzej suvremene umjetnosti mora činiti. Mora stavljati na raspolaganje ovakve prostore. Ne može se više imati neka mala stara kućica u kojoj vise slike iznad kauča. I to je ono što ova zbirka utjelovljuje tako jasno kako to čini malo drugih muzejskih zbirki.»