Izlozba o zlocinima Wehrmachta na posljednjoj postaji
4. veljače 2004Oglas
Ugledni njemacki tjednik "Die Zeit" svojevremeno je izlozbu o zlocinima njemacke vojske u Drugom svjetskom ratu u organizaciji Hamburskog instituta za socijalna istrazivanja ocijenio kao jednu od najznacajnijih izlozbi o novijoj njemackoj povijesti. Ali ta izlozba koju je inicirao voditelj Hamburskog instituta, sociolog i kulturni mecena Jan Philip Reemtsma jedna je i od najosporavanijih u novijoj njemackoj povijesti. Postavljena je po prvi put prije devet godina od kada je prosla Njemacku uzduz i poprijeko. Od prvoga dana i u kojem god gradu gostovala izlozba Reemstminog instituta izazivala je burne rasprave, zestoke prosvjede, pa cak i nasilnicke izgrede u kojima su sudjelovali prvenstveno desni, a onda i lijevi ekstremisti. No, nisu se samo bunili ekstremisti, vec i siroko njemacko gradjanstvo jer je na njoj po prvi put redovna njemacka vojska, Wehrmacht, prikazana u zlocinackom svjetlu. Stoga se vec odavno rasprava s kulturne i povjesnicarske pozornice preselila na politicku. Tako je zastupnik Bundestaga, Alfred Dregger, 13. ozujka 1997. izjavio:
"Onaj tko pokusava - a takvih pokusaja ima - pausalno prikazati citavu jednu ratnu generaciju kao pripadnike i pomagace zlocinacke bande, taj zeli Njemacku duboko povrijediti i poniziti".
Prva izlozba otvorena je u Hamburgu pos naslovom "Rat do unistenja. Zlocini Wehrmachta 1941-1944." i do kraja 1999. ju je u Njemackoj, Austriji i Luxemburgu vidjelo preko 900 000 ljudi. Ona je sokirala Njemacku prvenstveno zbog rusenja legende o "bezgresnom" malom njemackom vojniku i fotografija koje dokumentiraju brutalnost njegovih djela, tj. zlodjela.
Mnogi povjesnicari smatrali su, s jedne strane, da Reemtsmina izlozba nije zapravo donijela nikakvu novu spoznaju, vec da su samo potvrdjeni rezultati vec obavljenih istrazivanja. S druge, pak, strane veliki dijelovi njemackog gradjanstva, pa i struke nisu htjeli prihvatiti bolnu cinjenicu da zlocinacka nije bila samo mala sacica "gestapovaca", vec da krivnja pada na puno sire slojeve njemackog naroda - za vrijeme Drugog svjetskog rata vojsku je sluzilo 17 milijuna Nijemaca.
U studenom 1999. Jan Philip Reemtsma bio je prisiljen obustaviti izlozbu zbog sumnji u neautenticnost, neistinitost pa cak i krivotvorenje izlozbene dokumentacije. Angazirana je medjunarodna komisija strucnjaka koja je ustanovila da su na fotografijama zlocini koje uopce nisu pocinili Nijemci nego Rusi, zbog cega je direktor izlozbe Hannes Heer morao podnijeti ostavku. U studenom 2001. izlozba je u novom konceptu i s revidiranim materijalom, ali zapravo s istim tezama ponovno postavljena i otvorena u Berlinu, a kasnije predstavljena i u drugim gradovima. To novo izdanje vidjelo je opet 400 000 ljudi. Proslog tjedna stigla je na sam kraj svog putovanja, tamo gdje je i sve pocelo, u Hamburg, nakon cega se naci svoje stalno mjesto u fundusu Njemackog povijesnog muzeja u Berlinu. Reemstma skandal oko gresaka i propusta u prvom postavu izlozbe o zlocinima Wehrmachta danas vidi ovako:
"Odluka da se izlozba na neko vrijeme obustavi i da se prekontrolira materijal bila je ispravna. Postojala je opasnost da se tocna teza izlozbe o zlocinima Wehrmachta izgubi u buri koja se podigla zbog nekih pogresnih navoda i gresaka u predstavljenoj dokumentaciji. A drugo, veliki broj posjetitelja izlozbe bio je emocionalno vrlo dirnut onim sto je vidio i bilo je fer dati im do znanja da ovi emocionalni sokovi nisu postignuti nepostenim, odnosno neistinitim sredstvima. Zbog svega toga je bilo dobro da smo ponovno prekontrolirali materijal, a bilo je dobro i da smo koncipirali novu izlozbu na kojoj nisu samo ispravljene greske stare, nego koja ovu temu doista iznova obradjuje i potkrepljuje s novim i puno detaljnijim materijalima."
Ni u novoj izlozbi se, medjutim, ne odustaje od centralnog pojma "rat do potpunog unistenja": "Stara izlozba se zvala ‚Rat do potpunog unistenja.Wehrmacht od 1941-1945.', a mi smo sada zbog pomicanja tezista javne diskusije okrenuli naslov i on glasi ‚Zlocini Wehrmachta - dimenzije rata do potpunog unistenja'. Mislim da je tema rata do potpunog unistenja vec puno prije nase prve izlozbe nasla svoje mjesto u znanstvenim istrazivanjima i da je ta teza nesporna. Bas kao i cinjenica da je redovna njemacka vojska sudjelovala u tim zlocinima. Rasprave su se vodile samo o tome u kojem opsegu i s koliko vlastite inicijative."
Jan Philip Reemtsma smatra da je prica o izlozbi njegovog instituta, nakon svega, ipak prica o uspjehu, i to ne prvenstveno zbog cinjenice da su je posjetile stotine tisuca ljudi.
"Po cemu se uopce moze mjeriti uspjeh rada nekog znanstvenog instituta koji se u pravilu ne bavi aktivnostima adresiranima na siroku javnost nego istrazuje, izdaje knjige, organizira kongrese i obraca se uskoj, akademskoj publici? U oba slucaja uspjeh se mjeri po tome je li se postiglo to da se o odredjenoj temi drugacije govori nego prije, a sa sigurnoscu se moze reci da sada, nakon ove izlozbe, o temi ‚Wehrmachta' nitko vise nece onako govoriti kao prije nje, dakle prije 1995. Vise se ne moze ni pozeljeti."
Posebno teziste na novoj izlozbi bilo je na manevarskom prostoru koji je svaki pripadnik Wehrmachta imao prilikom izvrsavanja dobijenih naredbi. Time se htjela problematika dileme izmedju duznosti i savjesti pribliziti pogotovo mladim ljudima:
"Mladima, starijima, svakome. Jer to je bilo jedno od iskustva u diskusijama oko prve izlozbe u kojoj se time nismo bavili. Puno je ljudi tvrdilo: rat je poput nekog velikog stroja, pojedinac je mali kotacic, sto on moze uciniti. Htjeli smo pojasniti da pitanje poslusnosti, odnos izmedju zapovijedi i onoga tko je dobija nije tako jednostavan, da su naredbe samo naputci o djelovanju cija provedba i interpretacija do odredjene mjere ovisi o pojedincu koji ih izvrsava."
"Onaj tko pokusava - a takvih pokusaja ima - pausalno prikazati citavu jednu ratnu generaciju kao pripadnike i pomagace zlocinacke bande, taj zeli Njemacku duboko povrijediti i poniziti".
Prva izlozba otvorena je u Hamburgu pos naslovom "Rat do unistenja. Zlocini Wehrmachta 1941-1944." i do kraja 1999. ju je u Njemackoj, Austriji i Luxemburgu vidjelo preko 900 000 ljudi. Ona je sokirala Njemacku prvenstveno zbog rusenja legende o "bezgresnom" malom njemackom vojniku i fotografija koje dokumentiraju brutalnost njegovih djela, tj. zlodjela.
Mnogi povjesnicari smatrali su, s jedne strane, da Reemtsmina izlozba nije zapravo donijela nikakvu novu spoznaju, vec da su samo potvrdjeni rezultati vec obavljenih istrazivanja. S druge, pak, strane veliki dijelovi njemackog gradjanstva, pa i struke nisu htjeli prihvatiti bolnu cinjenicu da zlocinacka nije bila samo mala sacica "gestapovaca", vec da krivnja pada na puno sire slojeve njemackog naroda - za vrijeme Drugog svjetskog rata vojsku je sluzilo 17 milijuna Nijemaca.
U studenom 1999. Jan Philip Reemtsma bio je prisiljen obustaviti izlozbu zbog sumnji u neautenticnost, neistinitost pa cak i krivotvorenje izlozbene dokumentacije. Angazirana je medjunarodna komisija strucnjaka koja je ustanovila da su na fotografijama zlocini koje uopce nisu pocinili Nijemci nego Rusi, zbog cega je direktor izlozbe Hannes Heer morao podnijeti ostavku. U studenom 2001. izlozba je u novom konceptu i s revidiranim materijalom, ali zapravo s istim tezama ponovno postavljena i otvorena u Berlinu, a kasnije predstavljena i u drugim gradovima. To novo izdanje vidjelo je opet 400 000 ljudi. Proslog tjedna stigla je na sam kraj svog putovanja, tamo gdje je i sve pocelo, u Hamburg, nakon cega se naci svoje stalno mjesto u fundusu Njemackog povijesnog muzeja u Berlinu. Reemstma skandal oko gresaka i propusta u prvom postavu izlozbe o zlocinima Wehrmachta danas vidi ovako:
"Odluka da se izlozba na neko vrijeme obustavi i da se prekontrolira materijal bila je ispravna. Postojala je opasnost da se tocna teza izlozbe o zlocinima Wehrmachta izgubi u buri koja se podigla zbog nekih pogresnih navoda i gresaka u predstavljenoj dokumentaciji. A drugo, veliki broj posjetitelja izlozbe bio je emocionalno vrlo dirnut onim sto je vidio i bilo je fer dati im do znanja da ovi emocionalni sokovi nisu postignuti nepostenim, odnosno neistinitim sredstvima. Zbog svega toga je bilo dobro da smo ponovno prekontrolirali materijal, a bilo je dobro i da smo koncipirali novu izlozbu na kojoj nisu samo ispravljene greske stare, nego koja ovu temu doista iznova obradjuje i potkrepljuje s novim i puno detaljnijim materijalima."
Ni u novoj izlozbi se, medjutim, ne odustaje od centralnog pojma "rat do potpunog unistenja": "Stara izlozba se zvala ‚Rat do potpunog unistenja.Wehrmacht od 1941-1945.', a mi smo sada zbog pomicanja tezista javne diskusije okrenuli naslov i on glasi ‚Zlocini Wehrmachta - dimenzije rata do potpunog unistenja'. Mislim da je tema rata do potpunog unistenja vec puno prije nase prve izlozbe nasla svoje mjesto u znanstvenim istrazivanjima i da je ta teza nesporna. Bas kao i cinjenica da je redovna njemacka vojska sudjelovala u tim zlocinima. Rasprave su se vodile samo o tome u kojem opsegu i s koliko vlastite inicijative."
Jan Philip Reemtsma smatra da je prica o izlozbi njegovog instituta, nakon svega, ipak prica o uspjehu, i to ne prvenstveno zbog cinjenice da su je posjetile stotine tisuca ljudi.
"Po cemu se uopce moze mjeriti uspjeh rada nekog znanstvenog instituta koji se u pravilu ne bavi aktivnostima adresiranima na siroku javnost nego istrazuje, izdaje knjige, organizira kongrese i obraca se uskoj, akademskoj publici? U oba slucaja uspjeh se mjeri po tome je li se postiglo to da se o odredjenoj temi drugacije govori nego prije, a sa sigurnoscu se moze reci da sada, nakon ove izlozbe, o temi ‚Wehrmachta' nitko vise nece onako govoriti kao prije nje, dakle prije 1995. Vise se ne moze ni pozeljeti."
Posebno teziste na novoj izlozbi bilo je na manevarskom prostoru koji je svaki pripadnik Wehrmachta imao prilikom izvrsavanja dobijenih naredbi. Time se htjela problematika dileme izmedju duznosti i savjesti pribliziti pogotovo mladim ljudima:
"Mladima, starijima, svakome. Jer to je bilo jedno od iskustva u diskusijama oko prve izlozbe u kojoj se time nismo bavili. Puno je ljudi tvrdilo: rat je poput nekog velikog stroja, pojedinac je mali kotacic, sto on moze uciniti. Htjeli smo pojasniti da pitanje poslusnosti, odnos izmedju zapovijedi i onoga tko je dobija nije tako jednostavan, da su naredbe samo naputci o djelovanju cija provedba i interpretacija do odredjene mjere ovisi o pojedincu koji ih izvrsava."
Oglas