Između zahvalnosti i grijeha struktura

Premijer Ivo Sanader na čelu državnog izaslanstva boravi u Vatikanu, a kako se saznaje u Vladinim krugovima, susret s papom Benediktom XVI. iskoristit će kako bi ga i službeno pozvao da posjeti Hrvatsku. Susret Sanadera i pape događa se dva dana nakon obilježavanja 15. godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske, u čemu je veliku ulogu odigrala upravo Sveta stolica, baš kao i Njemačka.

Nakon što je proglasila samostalnost i suverenost te raskinula sve državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, kazao je predsjednik Franjo Tuđman 15. siječnja 1992. godine, obraćajući se građanima u povodu odluke tadašnjih 12 zemalja članica Europske unije da međunarodno legitimiraju stvaranje hrvatske države. I predsjednik Tuđman tada i hrvatski politički i javni djelatnici danas posebno ističu ulogu Vatikana i Njemačke u postupku priznanja, pa se upravo u taj kontekst smješta današnji posjet premijera Ive Sanadera i sedamdesetak branitelja Vatikanu.

Vatikan Hrvatskoj otvorio vrata svijeta

Jer, odluka Vatikana da 13. siječnja 1992. prizna Hrvatsku bilo je otvaranje vrata međunarodne scene za izlazak Hrvatske. Tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan ovako je iščitao te znakove vremena: «To priznanje od strane 12 europskih zemalja i Vatikana je bilo ključno utoliko što poslije toga zapravo niti jedna zemlja nije mogla, a da ne prizna Hrvatsku. I Hrvatska je mogla biti potpuno sigurna da se nakon tog priznanja više ne dovodi u pitanje samostalnost Hrvatske.»

Njemačka je odigrala presudnu ulogu u priznavanju Hrvatske, a njezin kancelar Kohl i šef diplomacije Genscher založili su svoju političku i gospodarsku težinu kako bi potaknuli ostalih 11 članica Europske zajednice na priznanje Hrvatske. Mnogi će ih i tada i kasnije prozivati, jer su navodno uranili, no prvi čovjek hrvatske diplomacije u vrijeme priznanja zemlje Zvonimir Šeparović kaže kako je njemačko priznanje 18. prosinca 1991. pokrenulo nezaustavljivu diplomatsku akciju među tadašnjim članicama Europske zajednice: «Predbacivalo se Njemačkoj da je prerano priznala Hrvatsku i Sloveniju. Ja sam rekao ne, kao što je rekao i Genscher, kao i Kohl. To nije prerano. Nije ni prekasno, ali je kasno svakako. Da nije bilo tada, mi smo mogli izgubiti Zagreb, mogli smo izgubiti svoj identitet.»

Povrat crkvene imovine – izraz zahvalnosti?

Danas, kada je Njemačka preuzela predsjedanje Unijom s 27 članica, premijer Sanader s papom će, među ostalim, razgovarati o priključenju Hrvatske Europskoj uniji i NATO-u. Bit će riječi, tvrde u Vladi, i o imovinsko-pravnim odnosima, što najvjerojatnije znači povrat imovine Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Taj kao i još tri sporazuma između Hrvatske i Vatikana kritičari su tumačili kao izraz zahvalnosti službenog Zagreba Svetoj stolici koji se, međutim, teško provode. Od 1992. do danas sve vlasti i Katolička crkva trudile su se uspostaviti što korektnije odnose.

No, bilo je i kritičkih tonova, od onih o grijehu struktura što je dovela do velikih socijalnih raslojavanja do sve učestalijih optužbi prvog čovjeka Katoličke crkve kardinala Josipa Bozanića kako je vjernicima u Hrvatskoj sve teže: «Ponovno postaje hrabrost živjeti kao kršćanin, sa svim zahtjevima koje kršćanstvo uključuje. I danas se često na kršćane gleda kao na čudake. A ismijavanje kršćanskog načina života potvrđuje da smo stranci i pridošlice. Međutim, upravo je to potrebno da se trgnemo iz svoje udobnosti, da dođemo do istine, do spoznaje čovjeka koji je slika Božja.»

Korak naprijed važniji od pogleda unatrag

Hrvatska je državnost danas neupitna, isticali su čelni ljudi države, a predsjednik Sabora Vladimir Šeks na svečanoj je sjednici Vlade kazao: «Međunarodna zajednica i Europska unija prihvaćaju Hrvatsku kao vjerodostojnog partnera koji je ostvario visoke demokratske i sigurnosne standarde.»

No, ako je hrvatska javnost prije 15 godina zamjerala čelnicima međunarodne zajednice što su sa zakašnjenjem shvatili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji, danas građani zamjeraju svojim političarima što premalo čine na poboljšanju standarda građana, radnoj i pravnoj sigurnosti te borbi protiv korupcije i kriminala. Jer, 15 godina od priznanja i zahvalnosti, napose Njemačkoj i Vatikanu, to su glavne preokupacije u Hrvatskoj, a ne povijesne reminiscencije.