Izrael - stečena i izgubljena domovina

14. svibnja 1948. godine osnovana je država Izrael. Za mnoge židovske izbjeglice iz ratom razrušene Europe to je značilo napokon dobiti novu domovinu, no istovremeno je na taj isti dan iz svojih domova protjerano na stotine tisuća Palestinaca. Među presretnim Židovima toga se dana nalazila Avital Ben Chorin. Ona je na današnje područje Izraela doselila 1936. godine, u dobi od 13 godina. "Tada sam postala Palestinka", kaže Avital.

Od Palestinke postala Izraelka

Ona je u međuvremenu stara 85 godina i više nije Palestinka nego Izraelka. Ta elegantna gospođa sa srebrnim prstenjem na tankim prstima rođena je u Njemačkoj u Eisenachu 1923. godine i to kao Erika Fackenheim. Već kao mlada djevojka za sebe je otkrila židovstvo i cionizam. Tri godine nakon dolaska nacista na vlast odlučila je napustiti Njemačku. Odselila je u Palestinu, zemlju u kojoj su svako malo izbijali nemiri jer arapski starosjedioci nisu željeli prihvatiti nove doseljenike i to, kako kaže Avital, "mada je ta zemlja tada, a i ranije, bila jako rijetko naseljena".

Avital se iskrcala u luci Haifi. Odande je dospjela u mjesto Kirjat Bialik, koje su osnovali doseljenici i gdje je postojalo prihvatilište za mlade njemačke Židove. "To je bilo krajem travnja. Priroda se polako počela buditi. Mi smo bili oduševljeni time što smo stigli u ovu zemlju i mogli sudjelovati u njezinoj izgradnji i što nas nitko više nije progonio. Bila su to lijepa vremena", prisjeća se Avital. Osnivanje države Izrael doživjela je u Jeruzalemu. "Država je, istina, bila malena, ali mi smo tada rekli: "Malena je, ali je naša." I svejedno smo se jako veselili što imamo svoju državu", kaže Avital.

Nakba - dan katastrofe

Taj isti dan, 14. svibnja 1948. godine, za mnoge je Palestince značio početak protjerivanja. Zato i danas izraelski Dan neovisnosti zovu Nakba, dan katastrofe. Jedan od onih koji su tada izgubili svoju domovinu bio je Fawaz Abu Sitta, koji danas živi u Pojasu Gaze. On potječe iz jednog beduinskog plemena, čije se selo nalazilo na području Beer Sheva, na granici s Pojasom Gaze. To se selo nekad zvalo Main Abu Sitta, što u prijevodu znači "mjesto gdje žive članovi plemena Abu Sitta". Tako je bilo sve do godine 1948., kada su svi stanovnici doslovno preko noći silom protjerani sa svoje zemlje.

Selo je bilo napadnuto s tri strane. Više od 400 članova obitelji moralo je pobjeći u susjedni Pojas Gaze. Tamo su se smjestili u izbjegličkim logorima Khan Yunisu, Deil el Balachu i Rafachu, praktički u neposrednoj blizini svog rodnog sela. Fawaz je rođen 1953. godine. Odrastao je sa sviješću da je izbjeglica, koja će se jednog dana vratiti u svoju domovinu.

Izgubljena vjera u povratak

"Odavde gdje smo živjeli i odrasli, u Khan Yunisu, stalno smo mogli gledati preko bodljikave žice, a odrasli smo u uvjerenju da je naša nazočnost u ovom izbjegličkom logoru samo privremena. Mi jesmo u Khan Yunisu, živimo u Khan Yunisu, imamo stan ovdje, idemo u školu u Khan Yunisu, ali nama je stalno ponavljano da je naša domovina iza crte razgraničenja i da se u nju jednog dana želimo vratiti", kaže Fawaz. On je godinama živio i u Njemačkoj, gdje je upoznao i svoju današnju suprugu Anke.

U međuvremenu je izgubio svaku nadu u povratak u svoje selo. On se zalaže za osnivanje palestinske države koja bi obuhvaćala područja okupirana 1967. godine, Pojas Gaze i Zapadni Jordan. Kaže da predstavlja jednu malu skupinu ljudi u palestinskom društvu koji ne vjeruju u povratak. "Naglašavam da se radi o maloj skupini intelektualaca koji racionalno razmišljaju, koji vide nemogućnost povratka, jer to ne dopuštaju odnosi snaga kako sada tako i u budućnosti", zaključuje Fawaz.