Je li inteligencija nasljedna?
8. siječnja 2013
Druga boja kože = drukčije porijeklo = drukčije osobine - ovakva računica je vrlo popularna predrasuda. A oduvijek je bila prejednostavna da bi mogla biti istinita, kaže Andreas Heinz, direktor Klinike za psihijatriju i psihoterapiju pri berlinskom bolničkom centru Charité. Smije se dok priča o liječnici svoje djece - jednoj tamnoputoj i tamnookoj ženi s prilično divljim sinom kojega su u školi smatrali problematičnim. "Većini je", prisjeća se, "odmah bilo jasno: mora da mu je otac Arapin ili Turčin." I tu su našli objašnjenje u problematičnom vladanju djeteta. Pritom je, međutim, otac bio liječnik i to iz srca Njemačke, iz Švapske (okolica Stuttgarta).
Nacionalni gen inteligencije?!
Teorije koje povezuju gospodarski uspjeh neke zemlje s rezultatima njezinih stanovnika u testovima inteligencije, a njih opet dovode u vezu sa zajedničkim genima, već neko vrijeme doživljavaju renesansu. Otkako je socijaldemokratski političar iz Berlina Thilo Sarazzin prije dvije godine objavio knjigu "Njemačka ukida samu sebe" omiljena tema brojnih televizijskih i radijskih emisija, okruglih stolova ili laičkih rasprava po krčmama je utjecaj "zajedničkog genetskog nazivnika" pripadnika određene etničke grupe na njihovu inteligenciju. U svojoj spornoj knjizi Sarazzin prognozira Njemačkoj mračnu budućnosti a razloge za to vidi u lošim obrazovnim rezultatima i neintegriranost turskih i muslimanskih doseljenika. Lošije školske rezultate djece doseljenika koji su doista statistički dokazivi berlinski političar objašnjava intelektualnom podlogom koju su ta djeca naslijedila od svojih roditelja.
Značaj socijalnog okruženja
Geni doista u razvoju inteligencije imaju važnu ulogu, ukazuje i berlinski liječnik Andreas Heinz. Ali veliki broj studija u međuvremenu je pokazao da okolina ima "ogroman utjecaj" na intelektualni razvoj pojedinca. Rezultati pojedinih ljudi u testu inteligencije, dakle, pojašnjava on, ovise o njihovom socijalnom okruženju. Tako studije iz SAD-a pokazuju kako su djeca crne boje kože koju su usvojile bjelačke obitelji postizala puno bolje rezultate u testovima inteligencije nego druga bijela i crna djeca.
Prema podacima dobivenima popisom stanovništva 2011. godine 62 posto stanovništva Njemačke bez završene škole ima migracijsku pozadinu. S druge strane, među onima koji su završili maturu samo ih je 20 posto sa stranim korijenima. Komentatori tih brojki prečesto traže objašnjenja za njih u etničkim ili kulturološim posebnostima kod Turaka i muslimana općenito, kritizira stručnjak za obrazovanje s Humboldtovog sveučilišta u Berlinu Coskun Canan. Izvještaji o obrazovnim (ne)uspjesima migranata se pak samo marginalno bave često lošim uvjetima u kojima žive mnoge doseljeničke obitelji, njihovom lošom financijskom situacijom kao i nedovoljnom kompetentnošću nastavnog osoblja u radu s djecom migranata. To za posljedicu ima stvaranje slike loših učenika koji se ne žele integrirati.
Žene - motor obrazovnog napretka
Kad se međutim diferenciranije analizira zajednica turskih doseljenika, može se uočiti da završenu školu uglavnom nemaju stariji. I mlađi su doduše prosječno lošiji od učenika koji nemaju strane korijene, ali u odnosu na generaciju njihovih roditelja su znatno bolji. Posebno su žene turskog porijekla rođene u Njemačkoj ostvarile znatan napredak u obrazovanju - oko trećina ih maturira - s tendencijom povećanja njihovog broja. Djevojke sa završenom maturom iste dobi koje nemaju stranih korijena su doduše još uvijek brojnije (50 posto), ali su već i njihovi roditelji bili obrazovaniji.
Predrasude razvijaju vlastitu dinamiku, upozorava Coskun Canan. Ako se jednom proširi glas da se "Turci odbijaju integrirati", onda se i osobe koje pripadaju stigmatiziranoj skupini počnu s vremenom prilagođavati glasu koji ih prati. Sociolozi taj efekt zovu "stereotype threat" - prijetnja od stereotipa. Ako na primjer jedan nastavnik od učenika turskog porijekla niti ne očekuje iste rezultate kao od druge djece, kočit će ga u razvoju. "Ako je takav učenik negdje između dvojke i trojke, on će mu možda dati prije dvojku", objašnjava Canan.
Ovakva diskriminirajuća iskustva ostaju zapisana u mozgu učenika i mogu dugoročno utjecati i na kognitivne sposobnosti djeteta. Pokusi na životinjama su pokazali da izolacija stvara stres i ostavlja tragove na mozgu. "Na životinjskom modelu se to može izvrsno izmjeriti", kaže berlinski znanstvenik Andreas Heinz. Kada neka agresivna životinja u kavezu izgura pokusnog zamorca, onda hormonski sustav zamorca oslobađa hormone stresa kao što je serotonin. On se, pak, povezuje s depresijom. Mijenja se i količina hormona dopamina koji se povezuje s učenjem. Tako može doći do promijena u mozgu koje se zatim mogu prenijeti i na potomstvo.
Izolacija ugrožava inteligenciju
Trenutno Andreas Heinz sa svojim timom u Chariteu istražuje funkcioniraju li slično i mehanizmi u ljudskom mozgu. On želi ispitati izaziva li stres i kod ljudi određene biokemijske reakcije. Postaju li zbog njih geni zaslužni za inteligenciju možda aktivniji ili se, naprotiv, blokiraju? Ima li konačno tako izolacija za posljedicu da oni koji su joj izloženi ostaju ispod svojih genetski uvjetovanih mogućnosti? Može li se takva reakcija na stres čak prenijeti i na potomstvo? Heinz to smatra mogućim. Jedno je u svakom slučaju već sada izvjesno: socijalna izolacija zbog negativnih očekivanja šteti ljudima. Zbog toga bi trebalo poticati sve što se pozitivno odražava na razvoj inteligencije - od rada na jezičnoj kompetenciji do zdrave ishrane. "Najgore što se nekome može dogoditi je", zaključuje berlinski znanstvenik, "da se nekoga strpa u jednu ladicu."