Jedan europski vlak, tri lokomotive

Svaki od troje igrača ima sasvim drugačiji pogled i shvaćanje Europske unije. Tako Merkel želi više integracije, Sarkozy se zalaže da nacionalne države imaju više utjecaja na područjima poput monetarne politike i za jačanje zaštite gospodarskih interesa, dok je Brownova vizija Europska unija koja funkcionira kao velika zona slobodne trgovine koja se ne miješa ni u što drugo.

Pitanje glasi koliko je žestoka borba između ovo troje vodećih političara kada je riječ o budućnosti Europske unije i je li moguće da se Unija nepovratno podijeli u dva tabora koja će konkurirati jedan drugome. Prvo okušavanje snaga dogodilo se ovoga tjedna. Nakon što se Merkel naprije sastala sa Sarkozyjem, a zatim i s Brownom, predviđen je sastanak francuskog predsjednika i britanskog premijera. Zanimljivo je da je Brown posjetio najprije svoje europske partnere, a tek onda namjerava otići u nastupni posjet SAD-u.

Nema složnosti oko temeljnih pitanja

Antonio Missiroli iz Centra za europsku politiku u Bruxellesu smatra da ni oko jedne teme nema suglasnosti između Njemačke, Francuske i Velike Britanije. «Čak niti dvije od triju zemalja iz ove skupine nisu istog mišljenja u temeljnim pitanjima», smatra taj politolog. Drugi promatrači Europske unije su sličnog mišljenja. Čini se da je unaprijed programiran sukob između Sarkozyja i Browna, jer obojica se poznaju iz doba kada su bili ministri financija i tada su bili suprotnog mišljenja.

Sarkozy se zalaže za zaštitu nacionalnog gospodarstva i preferira europske trgovinske partnere. Brown zastupa slobodnu tržišnu ekonomiju tipa «New Labour» i zagovornik je slobodne svjetske trgovine. Niti glede daljnjeg proširenja Europske unije nema suglasnosti na relaciji London-Pariz: Brown je za, a Sarkozy protiv proširenja. U sredini se nalazi Angela Merkel. No, niti Njemačka nema dodirnih točaka s ostalim «velikim» članicama.

Tako na primjer Velika Britanija nije potpisnica sporazuma iz Schengena, nije uvela ni euro kao sredstvo plaćanja, premda Brown prilikom svojeg posjeta Berlinu nije isključio mogućnost da će njegova zemlja pristupiti monetarnoj uniji. Francuska pak, za razliku od Njemačke, želi izvršiti politički utjecaj na Europsku središnju banku kao i na tečaj eura. Missiroli u ovoj igri moći kancelarki Markel dodjeljuje nezahvalnu zadaću da održava ravnotežu, primjerice oko slobodne trgovine ili između liberalnih i socijalnih interesa.

Zagonetni Sarkozy – «veliki izazov»

Pozitivno je što se Merkel od dolaska na vlast u Njemačkoj pokazala kao «dobra Europljanka» te dovoljno dokazala svoje sposobnosti za pronalaženje kompromisa. Međutim, novi će francuski predsjednik za svoje partnere u Europskoj uniji biti «veliki izazov», smatra Missiroli i dodaje da je Sarkozy voluntarist i hiperaktivan čovjek, a te osobine nisu kompatibilne s mašinerijom Europske unije.

Osim toga, Sarkozyja se ne može tek tako smjestiti u neku ladicu. Kod pojedinih tema pokazuje angažman u Europskoj uniji, dok na drugim područjima slijedi isključivo goli nacionalni interes. Kao primjere Missiroli navodi socijalnu politiku, gdje Sarkozy koči, ili nominiranje Dominiquea Strauss-Kahna na funkciju šefa Međunarodnog monetarnog fonda. Kod dogovora 27 zemalja članica o reformskom sporazumu prošlog mjeseca Sarkozy je bio vrlo aktivan i surađivao je u pronalaženju rješenja.

Gordon Brown «još veća nepoznanica»

Još veća «nepoznanica» je Gordon Brown. Polazeći od njegove osobnosti on neće imati jednostavan odnos s Unijom. Ovaj Škot koji ponekad djeluje mlitavo nerado mijenja svoje mišljenje. A upravo se to traži na sastancima Europske unije na kojima se pokušava pronaći rješenje, upravo okretnost i fleksibilnost su potrebne u posljednjim i odlučujućim trenucima pregovora.

Unatoč svim razlikama «dobri osobni odnosi» između Merkel, Sarkozyja i Browna bit će i dalje važni, na primjer na sastancima na vrhu Europske unije, kaže Missiroli. Pri tome pomaže i činjenica da svo troje pripadaju istoj generaciji koja ima nešto više od 50 godina. «Odlučujuće će biti da u kritičnim situacijama djeluju predvidljivo i na način koji ulijeva povjerenje», zaključuje briselski politolog.