Jedinstvo Afganistana iskovano u olimpijskoj bronci

Malobrojno izaslanstvo Afganistana na Olimpijskim igrama u Londonu nije se nadalo nekim osobitim počastima i jedina iznimka je bio Rohullah Nikpah u taekwondou. On je već u Pekingu osvojio broncu, što je bilo prvo olimpijsko odličje koje je ikad otišlo u Afganistan.

Zato je čitav Afganistan, od sjevera do juga, iz svih plemena i političkih uvjerenja, napeto pratio borbe "svog"  favorita. Zapravo, iz Londona nisu stizale dobre vijesti: u četvrtfinalu se Rohullah morao boriti protiv Iranca, Mohamad Bagheri Motameda - što je za Afganistan već samo po sebi i političko pitanje - i izgubio je sa četiri protiv pet bodova za sportaša iz susjedne zemlje. Slijedeći, odlučujući susret je bio protiv Davida Bouia iz Srednjoafričke Republike i u Afganistanu su svi bili pred televizorima.

Čitava zemlja strepi i navija

Afganistanski sportaš je dao sve od sebe - i savladao je protivnika uvjerljivom pobjedom od 14 prema 2 boda. U čitavoj zemlji se već slavilo, makar se Nikpah tek još trebao izboriti za broncu. Da stvar bude još teža, protivnik je imao publiku na svojoj strani jer se morao boriti protiv Britanca Martina Stampera. I tu je čitav Afganistan pratio borbu bez daha - i prepustio se oduševljenju nakon što je Rohullah Nikpah savladao Stampera sa 5:3.

Ovog tjedna su se afganistanski sportaši vratili u domovinu i Nikpahu, sada već dvostrukom osvajaču olimpijskog odličja, je priređen doček koji će se još dugo pamtiti. Na tisuće ljudi je došlo, prije svega mladi Afganistana, da bi dočekali svog junaka. Pedesetak mladića, odjeveni u taekwando kimone, postrojili su se putem kojim je prolazio njihov junak, držeći njegove fotografije i simbole Afganistana. Sada svi oni imaju cilj: "otići u inozemstvo i boriti se za odličje domovine".

Novo otkriće rodoljublja

Upravo taj osjećaj je nešto što se u toj zemlji rijetko susreće. Jer "Afganistanac" je tek teoretski pojam: u toj zemlji žive Paštuni i Turkmeni, Tadžeki i Ajmaci... Sam Nikpah je pripadnik skupine Hazara, treće po veličini u zemlji, ali koju su Paštuni i druge etničke skupine oduvijek gledali "s visine". Zato je i taj sportaš dirnut pažnjom i počastima koje mu se ukazuje i izjavljuje kako za njega čak nije niti medalja ono najljepše, nego "postizanje mira, jedinstva i bratstva među mojim zemljacima."

Jer za vrijeme ove Olimpijade, Afganistanom je doista vladao duh koji naliči onom antičkom: gotovo svi sukobi su stali i baš svi su navijali za svoje sportaše u Londonu - čak i za jedinu žensku atletičarku u momčadi. Svi sportaši su uživali podršku od svih građana Afganistana, bez obzira iz kojeg kraja bili ili kojoj skupini pripadali. A kad se zastava Afganistana uzdizala nad sportskim borilištem Londona i Nikpah primao brončano olimpijsko odličje, zemljom se proširilo slavlje i jedinstvo kakvo nisu mogle postići niti sve vojske, niti sve ideologije ovog svijeta.

Afganistanski sportski novinar Musadeq Parsa zato ne razumije, zašto se ne koristi taj zanos koji donosi sport i zašto se sustavno ne pomažu mladi sportaši da brane boje svoje, zajedničke zemlje: "Zadaća vlade je da mlade oduševi za sport. Ali nema baš nikakvog fonda za poticanje vrhunskog sporta, a niti strani investitori ne shvaćaju, koliko je važno pomagati i u tom sektoru."

Ali očito jest - i to je pokazalo upravo mjesto proslave dočeka sportaša iz Londona. Jer njima je slavlje upriličeno na stadionu Ghazi u Kabulu. Tek ovaj sportski uspjeh uspio je baciti u sjenu neslavnu prošlost tog stadiona: tamo su talibani priređivali javne likvidacije svojih protivnika.