Jesu li Nijemci uistinu nevini?

Otmica 43-godišnje Susanne Osthoff šokirala je mnoge – ne samo zbog činjenice da je žrtva otmice neki njemački državljanin. Susanne Osthoff je jedna od rijetkih koja je i u jeku najžešćih ratnih operacija iračkom stanovništvu dopremala hranu, lijekove i ostalu humanitarnu pomoć. Osim toga riječ je o arheologinji koja je dokumentirala razaranje i pljačku neprocjenjivog arheološkog blaga u zemlji između Eufrata i Tigrisa. Tim više zbunjuje dio poruke otmičara s video zapisa dostavljenog bagdadskom dopisništvu ARD-a, Prvog programa njemačke televizije u kojem se Osthoff optužuje za krađu iračkih starina. Istodobno se zna da je ova Njemica još u listopadu u Arbilu, na sjeveru Iraka javno govorila o pljačkanju iračkih arheoloških nalazišta. Nije li stvarna pozadina ipak vezana uz samu Njemačku?

Opasan život arheologa

Susanne Osthoff u Irak je prvi puta došla kao studentica – sudjelovala je u arheološkom iskopavanju sumerskoga grada Isina, dvije stotine kilometara južno od Bagdada, koji je nasljedio carstvo Ura, u kojem je prema predanju rođen Abraham. Isin je poznat po svom vladaru Lipit-ištaru iz dvadesetog stoljeća prije Krista, koji je i prije Hamurabija izdao zbirku zakona na sumerskome jeziku. Susanne Osthoff je sada postala žrtva bezakonja, zabilježio je ovih dana Frankfurter Allgemeine Zeitung.

U Iraku vlada kaos, a to debelo koriste oni koji iz tog kaosa mogu zaraditi debeli novac. «UNESCO je nedavno objavio procjene: godišnji promet opljačkanog kulturnog dobra u svijetu iznosi šest milijuna dolara, sedam milijardi okrene se u trgovini drogama,» ističe arheolog iz Maniza Michael Müller-Karpe, koji ne isključuje mogućnost da je Susanne Osthoff oteta upravo zbog toga što su se bande koje se bave krijumčarenjem i trgovinom kulturnog blaga osjetile ugroženima njezinim upornim dokumentiranjem uništavanja arheoloških nalazišta u Iraku: «Susanne Osthoff sam susreo prije godinu dana u Bagdadu. Tada je istraživala ta uništavanja koja se uglavnom događaju na jugu Iraka. Razmišljali smo tada da zajedno odemo u Isin i ostala područja, kako bismo dokumentirali to pljačkanje, ali nam je signalizirano da će biti ubijen svatko tko se bude približio nalazištima koja se ilegalno kopaju.»

Starine kopaju i seljaci i bande

Najčešće zapravo antikvitete pronalaze siromašni seljaci. Posebno su im zanimljivi predmeti s nekakvim ornamentima ili natpisima koje u bescijenje daju posrednicima. Naravno da postoje i organizirane skupine koje bez ikakvog reda otimaju sve što bi prema njihovom mišljenju moglo donijeti dobru zaradu. A, kako kažu arheolozi, kada se predmet jednom odnese s terena gdje je pronađen, gubi se kontekst, nema više informacija koje određuju njegovu starost i namjenu, a istodobno se devastiraju i sama nalazišta kojima kasnije ti kamenčići u mozaiku nedostaju.

«Cijeli je Irak jedno arheološko nalazište. Postoji od prilike deset tisuća registriranih ostataka antičkih objekata, antičkih brežuljaka, tako da ih stvarno može biti stotine tisuća. Cijela zemlja je puna starina i u vremenima kakva su sada, kada nema stabilne države, nikakvog reda i poretka, onda je ona otvorena za pljačkaše arheoloških nalazišta, lovaca na blago i naravno za međunarodno tržište antikvitetima» objašnjava Walter Sommerfeld, voditelj Instituta za praorijentalistiku Sveučilišta u Marburgu.

Opljačkano blago na aukcijama u Njemačkoj

Ono što njemački arheolozi sa žaljenjem konstatiraju jest da blago koje je opljačkano u Iraku preko Saudijske Arabije, Jemena i Sirije stiže u Libanon, zatim u Švicarsku, da bi, čak i preko aukcija u Njemačkoj, završilo u privatnim zbirkama, ali i u muzejima zapadnih zemalja. Iako zvuči gotovo nevjerojatno, u Njemačkoj je to moguće, jer ova zemlja nije potpisnica UNESCO-ove konvencije kojom se zabranjuje trgovina kulturnog dobra ukradenog u inozemstvu. «To što Njemačka nije potpisala UNESCO-ovu konvenciju je zapravo skandal,» kaže Sommerfeld: «Njemačka je jedna od posljednjih zemalja koja tu Konvenciju nije potpisala, što je djelo lobista koji tvrde da su time ugrožena radna mjesta u trgovini i tako dalje... A to je argument koji se svako malo izvlači iz rukava. – žali se ovaj arheolog. Müller-Karpe ističe kako su nakon besprimjerne pljačke Iračkog nacionalnog muzeja u Bagdadu 2003. godine, Konvenciju potpisale čak i dvije velike nacije koje se bave trgovinom umjetnina, Engleska i Švicarska: «Može se, dakle, predvidjeti da će se trgovina sada sve više premještati ovdje u Njemačku.»

Njemačka mora potpisati UNESCO-ovu konvenciju

U povijesti se uvijek kralo, pohlepa je uvijek bila velika – to nitko ne poriče, naglašava Walter Sommerfeld, ali apelira da nova njemačka vlada ipak učini ono što nisu sve prijašnje vlade u proteklih 35 godina, jer jedino tako može pridonijeti tomu da se stane na kraj pljački iračkog kulturnog blaga. «Ona se odvija i sada dok razgovaramo. Mi smo suvremenici svega toga. Nije riječ o invaziji Mongola ili starih Rimljana, uništavanja se događaju sada i toleriraju se pred očima međunarodne zajednice. Ni Njemačka nije po strani, jer, kako sam rekao, UNESCO-ova konvencija još uvijek nije potpisana.»