Kažnjeni heroji II. svjetskog rata

Farrington više nema mnogo vremena čekati da se ispravi nepravda. Navršio je devedesetu godinu, ali je čitavog života plaćao za "grijeh" koji je počinio dok je još bio mladić. U Europi je bjesnio II. svjetski rat, ali je njegova domovina, Irska u tom sukobu bila neutralna. "Napustio je Irsku kako bi otišao u rat", svjedoči njegov unuk Patrick Martin. Dodaje kako njegov djed nipošto nije u rat otišao iz avanture: "On se tek bio oženio, ali je htio nešto učiniti."

Učinio je i preživio je doista mnogo toga, uključujući i iskrcavanje u Normandiji i oslobođenje Europe. Odlikovan je brojnim odličjima, ali ih niti danas, gotovo 70 godina kasnije, nikome ne želi pokazati. Jer on se čitavo to vrijeme morao bojati irske policije i pravosuđa. On je za Irsku bio dezerter, koji je napustio irsku vojsku kako bi se priključio vojsci omražene Velike Britanije.

"Naredba za izgladnjivanje"

Zato ga je nakon povratka čekao zatvor. Čitav život je proveo u strahu da će policija opet pokucati na njegova vrata kako bi ga još više kaznila. Niti to nije bilo najgore: Irska vlada je 1945. objavila "Naredbu broj 362" kojom se svim poslodavcima zabranjuje tim dezerterima dati radno mjesto, dostavljajući im dug popis svih imena koji su iz Irske pobjegli u rat - u pravilu na stranu saveznika.

Osim Farringtona je bilo još oko 5000 imena na tom popisu, s punim imenom, prezimenom datumom rođenja i posljednjim prebivalištem. Taj popis, kojeg su u Irskoj zvali i "naredba za izgladnjivanje" (Starvation Order), nalazio se u svim tvornicama, lukama i u državnim institucijama. Svatko tko je s tog popisa došao tražiti posao, bio bi odbijen.

Philip Farrington i njegova obitelj su preživjeli - doslovce teškom mukom, svjedoči njegov unuk: "Kad se vratio, on je trpio, ali je ipak radio čitavog života kako bi osigurao život svojoj ženi i sedmoro djece."

Cipele za kruh obitelji heroja

I Paddy Reid se dobro sjeća svog teškog djetinjstva i koliko je patila njegova majka. Njegov otac je bio među prvima koji su dezertirali i priključili se britanskoj vojsci. Pune četiri teške i krvave godine je proveo na Pacifičkom bojištu, boreći se protiv Japanaca. I on je odlikovan brojnim odličjima, ali i njegova obitelj je morala gladovati. Sjeća se kako ga je, još kao dječaka i kao najstarijeg od djece, njegova majka uvijek iznova slala u zalagaonicu: "Poslala me je založiti i par cipela ili bilo što. To bi onda bilo dosta da imamo nešto za jesti dan ili dva."

U Irskoj je za vrijeme i nakon rata još vladalo duboko nepovjerenje prema Velikoj Britaniji od koje su krvavo stekli nezavisnost tek dvadesetak godina prije toga. Doduše, u Irskoj je bilo i onih koji su gajili simpatije prema Njemačkoj, ali je mnogo više bilo onih koji su odbijali i pomisao pomoći vjekovnom neprijatelju - Velikoj Britaniji i pogotovo stupiti u njene oružane snage.

"Nepravda prema onima koji - nisu dezertirali"

Povjesničar s Trinity Collegea u Dublinu, Eunan O'Halpin i danas se protivi rehabilitaciji i tvrdi kako nije bilo u interesu države Irske uplitati se u vrtlog Drugog svjetskog rata. Povrh toga, ukazuje na one Irce koji nisu dezertirali: "Čak i ako su mislili da će zaraditi više novca i možda dobiti koje odličje, oni još uvijek nisu ispunili dužnost prema svojoj domovini. I mislim da je ukazivanje počasti dezerterima uvreda onima koji nisu dezertirali."

Ipak, kako se normaliziraju odnosi Irske prema Velikoj Britaniji, sve je više onih koji uviđaju kako je tom "naredbom za izgladnjivanje" učinjena golema nepravda veteranima i kako je to ionako bila "najokrutnija mjera koju je ikad izdala neka vlada Irske", kako se izrazio irski zastupnik Gerald Nash. Peticiju za njihovu rehabilitaciju je potpisao i bivši predsjednik Europskog parlamenta Pat Cox.

"Oni su se tukli za Irsku"

Jer na primjer Harry Callan nije dezertirao. On je bio mornar - i to irske trgovačke mornarice, ali kada su ga zarobili Nijemci, nisu ga tretirali drugačije nego ostale. Svi zarobljenici su im bili isti i strpali su ga u koncentracijski logor Farge kod Bremena. Tamo je okusio mnogo strahota. Ali je preživio i danas se također zalaže za pomirenje s "dezerterima" koji su se borili protiv nacista: "Ma znate, ta politika... To je teško razumjeti. Zato jer smo mi Irci poznati da se volimo tući. A oni su se borili za Irsku i u to su vjerovali, to je tako. Nadam se da će što prije biti proglašen njihov oprost."

Po svemu sudeći, doista bi već do konca ove godine mogla biti proglašena rehabilitacija irskih ratnih veterana. Phillip Farrington bi se konačno mogao prestati bojati kad čuje zvonce na vratima - i možda čak izvaditi svoja odličja, sakrivena duboko u ladici. Ali desetljeća provedena u bijedi i strahu - više im nitko ne može vratiti.