Kad medo postane čuvar meda

Azerbajdžan je ove srijede (14.5.) preuzeo predsjedavanje Ministarskim vijećem Vijeća Europe za slijedećih šest mjeseci. Treba podsjetiti kako je to organizacija koja okuplja 47 zemalja, dakle ona prelazi granice Europske unije. Sve su članice prihvatile Europsku povelju o ljudskim pravima. U slučaju spora, prihvaćaju i nadležnost Europskog suda za ljudska prava.

Teško je reći kako se naftom bogati Azerbajdžan osobito isticao u zaštiti ljudskih prava. Povodom te smjene na čelu Vijeća Europe su se oglasili i Reporteri bez granica. Njihov predsjednik Christian Mihr je podsjetio da se u toj zemlji sustavno krše sloboda medija i druga građanska prava. Štoviše, nakon spornih predsjedničkih izbora prošle godine je u Azerbajdžanu postalo još gore i čitav niz novinara i aktivista za ljudska prava sjedi po zatvorima. Mihr zato još jednom traži njihovo puštanje na slobodu.

Pitanje tih političkih zatvorenika je načeo i glavni tajnik NATO-a Rasmussen ovoga siječnja u razgovoru s predsjednikom Azerbajdžana Ilhamom Alijevom. Predsjednik Alijev je pak kategorički ustvrdio kako u njegovoj zemlji "uopće nema političkih zatvorenika" i kako su sve to samo glasine kako bi se ocrnila njegova zemlja.

Čudna savezništva protiv kritičkih mišljenja

Problem je i to što se u Vijeću Europe odvija proces tipičan za velike međunarodne organizacije u kojima se kuju čudna savezništva, osobito kad je riječ o demokraciji i ljudskim pravima. Bivša liberalna zastupnica Marina Schuster tvrdi kako se među 318 zastupnika Parlamentarne skupštine stvaraju "savezi država koje jednostavno ne žele biti kritizirane". Tu nije riječ samo o Rusiji ili Turskoj, nego se i jedna Mađarska trudi ublažiti i usporiti sve propise i odluke koje bi vodile većoj demokraciji i promicanju ljudskih prava.

Među tim članicama posebno se isticala jedna država: naravno, baš Azerbajdžan. On je otvoreno angažirao lobiste za promicanje svojih interesa među zastupnicima, a bivši norveški zastupnik Göran Lindblad tvrdi kako je u kantini zgrade Vijeća Europe u Strassbourgu često bilo više lobista nego zastupnika i djelatnika Vijeća Europe.

Azerbajdžan svoju propagandu u Strassbourgu vodi kroz organizaciju The European Azerbaijan Society, a mediji i druge nevladine udruge tvrde kako je autoritaran režim Azerbajdžana poznat po metodama za "omekšavanje" zastupnika Vijeća Europe. Njih se poziva da posjete tu zemlju na Kaspijskom jezeru, a nakon službenog posjeta se onda ima vremena i za odmor - naravno na trošak domaćina.

Od KGB-a do dinastije Alijev

Čula su se svjedočanstva zastupnika koji su pred svojim hotelskim vratima u gluho doba noći susretali i oskudno odjevene dame s bocom pjenušca u ruci ili o telefonskim pozivima gdje su se nudile usluge, a da nije moglo biti nesporazuma koje se ugode nude gostu iz Europe. Švicarski zastupnik Andreas Gross se žali kako mnogi na Zapadu uopće nemaju predodžbu o tome kako to izgleda u Azerbajdžanu pod vodstvom dinastije Alijev.

Ilham je sin Heydara Alijeva, koji je bio predsjednik Azerbajdžana od proglašenja nezavisnosti pa praktično sve do svoje smrti 2003. I prije toga je imao iskustva u vođenju te zemlje: kao general-major sovjetske tajne službe KGB-a je bio odgovoran za sigurnost, a nakon toga je bio i predsjednik CK KP Azerbajdžana.

Ipak, usprkos često opravdanim kritikama zbog nedostatne demokratske tradicije u Azerbajdžanu, ne mora biti loše to što je ova zemlja upravo u ovom trenutku preuzela vodstvo Vijećem Europe. Naime, najveća kriza koja potresa Stari kontinent, kriza u Ukrajini, itekako se tiče i Azerbajdžana koji nema jednostavan odnos ni prema Rusiji niti prema Ukrajini.

I Azerbajdžan ima "svoju" Ukrajinu

Naravno, već i zbog vlastitog iskustva, Baku ne može podržavati prijelaznu vladu u Ukrajini koja je svrgnula tamošnjeg vlastodršca Janukoviča. Ali Azerbajdžanu nije ugodno ni promatrati separatističke težnje Rusa, jer i Azerbajdžan smatra kako je dio njegovog teritorija oduzet. Doduše ne od strane Rusije, nego od Armenije - ali Armenija ima izuzetno dobre odnose s Kremljem.

Što će to značiti u europskim naporima u pronalaženju mirnog rješenja u Ukrajini, teško je predvidjeti. Ali već iz dosadašnjeg angažmana Azerbajdžana u Vijeću Europe se može zaključiti kako se ništa neće dogoditi brzo. Osobito kad je riječ o bilo kakvim zaključcima koji se odnose na ljudska prava.