Kada u mozgu zakaže odvoz smeća

Skupljati iskustva, učiti, doživjeti – to prvenstveno u prvim godinama života znači bespoštednu redukciju, a time i smrt živčanih vlakana u kori velikoga mozga. Kod odraslih moždane stanice odumiru iz sasvim drukčijih razloga. Potpuno pijanstvo, na primjer, ubija navodno na tisuće moždanih stanica, ali Gerhard Roth sa Sveučilišta u Bremenu to ne smatra toliko tragičnim: «Čak i ako bi dnevno odumiralo tisuću ili deset tisuća neurona, kod stotinu milijardi to nije ništa. Mozak je toliko nevjerojatno sposoban to kompenzirati i može kompenzirati gotovo sve, ako nije prestar.»

No, to ne bi trebalo ni u kojem slučaju biti ohrabrenje za neograničeno napijanje. Jer, kod većine alkoholičara jetra strada prije nego mozak.

Mozak počinje propadati tek iza 80.

Prirodno odumiranje mozga – bez potpore alkohola i drugih droga – počinje puno kasnije, nego što je većina znanstvenika dugo vjerovala. «Nedavno je otkriveno da ta degeneracija mozga kod normalnih ljudi do 85. godine života nije onakva kako se mislilo. Veliko propadanje mozga događa se između 80. i 90. godina i puno je manje nego što se mislilo», naglašava Roth. Sve dok je naš mozak u formi, ostajemo i duševno aktivni i to do duboko u starost, kako dokazuju najnoviji rezultati istraživanja: «Ne postajemo puno gori, postajemo emocionalno gori. Osjećajnost najbrže opada. Protiv toga se i ne čini puno, jer pad emocionalnosti je snažan socijalni čimbenik stabilnosti. Ljudi postaju predvidljivi. Mala djeca svaki dan žele nešto drugo, mladi isto, a jednom ipak se smiruje. To što se smanjuje emocionalnost možda je i prednost za stabilizaciju društva. Naša motorika je do duboke starosti vrlo plastična – naš kognitivni razvoj ima svoj vrhunac s 30 godina i zatim lagano opada. Ali kognitivna plastičnost se do duboko u starost kompenzira stručnim znanjem. Dakle, to smanjenje uopće nije toliko dramatično koliko se misli.»

Plak je poguban za mozak

U nekom trenutku, između 80. i 90. godine života, zakazuje i – uvjetno rečeno – odnošenje smeća u mozgu: nakuplja se otpad od bjelančevina i stvaraju se prave gomile, takozvani plak, koji s vremenom ometa ili blokira poruke koje bi normalno prolazile između živčanih stanica. Stvarna moždana smrt je uglavnom posljedica nedostatka kisika kakva nastaje primjerice kod prestanka rada srca. To se događa u nekoliko faza – mozak ne umire odjednom. Prvo se zaustavljaju aktivnosti kore velikoga mozga i gubimo svijest. I ako se samo to dogodi, ne umiremo bez daljnjega. Mi samo nismo više pri svijesti i ako sve više odumiru ostali dijelovi mozga, tada sve manje reagiramo. Kritična se točka doseže kada prestanu raditi dijelovi moždanoga debla koji upravljaju našim disanjem, krvotokom. Tada bismo umrli, ako tu funkciju ne bi preuzeli aparati. Utoliko je moždana smrt normalni uzrok tjelesne smrti», objašnjava Gerhard Roth.

Suvremeni medicinski uređaji omogućuju uzimanje donatorskih organa od pacijenata kod kojih je nastupila moždana smrt, a za primatelje tih transplantiranih organa to može značiti život.