Kako će izgledati socijalna skrb budućnosti?

Osobito je to vidljivo na problemu s kojim se susreću mnoge zemlje Starog kontinenta: nezaposlenost. U Njemačkoj već ima 8 milijuna nezaposlenih. Među građanima stranog porijekla stopa nezaposlenosti je alarmantna: među doseljenicima iz Turske je to preko 25%, među došljacima iz Rusije gotovo 50%. Ali neki ekonomski stručnjaci, kao Thomas Straubhaar, predsjednik Svjetskog gospodarskog arhiva iz Hamburga, drže da je više uopće nemoguće postići stanje "pune" zaposlenosti: "Mislim da je, povijesno uzevši, vrijeme pune zaposlenosti trajalo razmjerno kratko vrijeme. To je bilo vrijeme prošloga stoljeća a i tamo samo posljednjih 50 godina gdje smo, u principu, vlastitim rukama privređivali naš prihod. Tada je radno vrijeme bilo temeljno pitanje. Radno vrijeme po satu multipliciralo se s određenim faktorom i to je onda bio mjesečni prihod. U načelu se tako mogao izračunati prihod iz čitavog radnog staža. Mislim da će u budućnosti biti mnogo više lomova, različitih modela života, životnih biografija. Ne samo gospodarski, nego i društveno i politički i moramo se pripremiti da sva ta trajnost, dugoročnost, planiranje rada kroz čitav život više neće imati istu ulogu."

Korjenite promjene navika

U Japanu je doduše stopa nezaposlenosti opet pala ispod 4% - a ni u "zlatnim" vremenima Njemačke, kada su dolazili puni vlakovi novih "gastarbajtera" nezaposlenost nikada nije bila manja od 3%. Profesor Straubhaar budućnost vidi u potpuno slobodnom tržištu radne snage - praktično od dana na dan: "Predlažem da potpuno liberaliziramo tržište rada i da na tom tržištu dozvolimo uvođenje i mnogo nižih nadnica. Dakle, da se nadnica dogovara na licu mjesta za konkretni posao. Čitava socijala, sve to što preraspodjeljujemo u korist slabih u društvu, moramo ciljano pridonositi kroz transfer, dakle direktni postignuti učinak koji se pak financira putem poreza. Jer, taj postupak preraspodjele zadaća je koja se tiče svih nas, koja nema veze s pitanjem imam li posao ili ne. To bi činilo temeljni prihod. To bi se plaćalo svim građanima, od kolijevke do groba kao apsolutni egzistencijalni minimum."
Naravno da je pitanje, koliku će nadnicu moći "na licu mjesta" isposlovati stari i nemoćni, da sad i ne govorimo kako bi bolest predstavljala velik luksuz. No, i to ekstremno neoliberalno stajališta kako će tržište samo sebe regulirati, na tankoj je granici između ekonomije i sociologije ili čak i politologije. Ne treba ponavljati kako je završila ekonomska kriza dvadesetih godina prošle godine u Njemačkoj. Zato su i u Europi i Njemačkoj sve glasniji zagovornici drugog koncepta koji državu - a ne koncerne i poduzeća - smatraju regulatorom tržišta, pa i time i tržišta rada. Država tu može intervenirati zajamčenom najnižom nadnicom. Stručnjaci su uvjereni da od toga korist nemaju samo posloprimci, nego i poduzeća u kojima rade.

Najniža zajamčena nadnica ne uništava radna mjesta

U Velikoj Britaniji, Irskoj ili Francuskoj svaki radnik može biti siguran kako će dobiti oko 8 eura na sat. Na jugu kontinenta, zajamčeni „minimalac“ kreće se od 2,62 do 3,86 eura, a u istočnoj Europi za sada je zajamčena satnica do 1,58 €. Dakle i unutar Europske unije ne postoji jedinstvena najniža plaća, nego ju svaka zemlja - ako je uopće i uvela minimalnu nadnicu - određuje prema vlastitom gospodarskom potencijalu i troškovima života. I to se dogodilo bez negativnih posljedica: tamo gdje su niske plaća, nije došlo do masovnih otpuštanja. Tomas Schulten, s Instituta za gospodarstvo i sociologiju pojašnjava: "Grubo rečeno, zapravo većina međunarodnih znanstvenika više ne smatra da postoji sustavna povezanost između iznosa najniže plaće i trenda u zapošljavanju. Ni u jednom, dakle u negativnom trendu i većoj nezaposlenosti, niti u drugom, pozitivnom smjeru."
U puno većoj mjeri se, zahvaljujući zajamčenoj najnižoj plaći, situacija kod onih s najnižim primanjima poboljšala. A preko toga, naglašava suradnik istog instituta Claus Schäfer, korist su imala i poduzeća. "Jer zakonom zajamčena najniža plaća dovodi do toga da i poduzeća imaju iste šanse u tržišnoj utakmici. Ne može ih istisnuti prljava konkurencija, a to znači da je zajamčena i njihova poslovna egzistencija. Upravo ta funkcija zaštite poslodavaca objašnjava činjenicu kako uvođenje najniže zajamčene plaće nije dovelo do nezaposlenosti od koje se strahovalo."
U Velikoj Britaniji je nezaposlenost u posljednjem desetljeću čak i smanjena za gotovo četvrtinu. I to usprkos tome što je zakonom zajamčena plaća od njezinog uvođenja 1999. povećana za preko 40%. To stalno prilagođavanje troškovima života zajedno su poduzeli vlada, udruženja poslodavaca i sindikati. Ta se praksa pozitivnom pokazala i u mnogim drugim europskim zemljama.

Rješenje koje pronalaze poslodavci i sindikati

Nešto drugačije ta procedura funkcionira u Skandinaviji, Austriji i Italiji. U tim zemljama, naime, nema zakonom zajamčenih, nego samo ugovorom obvezujućih najmanjih naknada. O njima ne pregovara vlada, nego samo sindikati i poslodavci. Činjenica da se ona ipak primjenjuje u čitavoj zemlji posljedica je - pokazuje primjer Skandinavskih zemalja – što je devedesetak posto organizirano u sindikatima.
A to su kvote o kojima sindikati u Njemačkoj mogu samo sanjati. Jer, ovdje je sve manje radnika sindikalno organizirano, a dogovorene su plaće u mnogim sektorima sve niže. Posljedica toga je, kako kaže Thorsten Schulten: "...da je po mom mišljenju, Njemačka zemlja s najmanje regulativa na radnom tržištu i s najmanje sigurnim sektorom najnižih primanja u čitavoj Europi."
U Njemačkoj najmanje 7 milijuna ljudi radi u kategoriji s najnižim primanjima. Neki s punim radnim vremenom, neki sa djelomičnim zaposlenjem. Svi oni zarađuju vrlo malo, svi su potencijalni kandidati za dodatnu državnu potporu i troše vrlo malo. Uvođenjem zajamčenog minimalca sve to bi se promijenilo, smatraju stručnjaci Instituta za gospodarstvo i sociologiju. Naravno, pod pretpostavkom da je zajamčena plaća odgovarajuće visoka.
Kao dobro mjerilo obično se uzima takozvana "pljenidbena granica" - to je granica koji sud mora ostaviti svakom dužniku mjesečno, bez obzira koliko je dugova nagomilao. Trenutno je to u Njemačkoj 985 € što bi značilo zajamčenu minimalnu nadnicu od 8,10€. Najniža bi plaća u Njemačkoj tako bila podjednaka onoj u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Irskoj.