Kako ispričati nekome rat?

DW: Gospodine Groebner, od 20. do 22.2. se u "Kući kultura svijeta" održava program pod naslovom "Ispričati rat". Je li povod tome 100. obljetnica početka Prvog svjetskog rata?

Valentin Groebner: Ne. Mislim da je to prije slučajnost. Mi smo se htjeli odmaknuti od apstraktnog teoretiziranja "o medijima" i podbrobnije pogledati kako zapravo izgleda izvještavanje o ratovima u 21. stoljeću. Dakle, zanima nas kako se konkretno odvija posao izvještavanja o ratu. Tko što radi? Što ti ljudi doživljavaju? I što se događa s njihovim izvještajima?

Vaša kolegica, također kustosica programa, novinarka Carolin Emcke, u zadnjih je 10 godina putovala na mnoga krizna i ratna područja i tamo izvještavala s lica mjesta. Koliko su njezina iskustva i doživljaji utjecali na program u "Kući kultura svijeta"?

Praktična iskustva Carolin Emcke su utjecala na taj način da je opisala vlastite doživljaje. I shodno tome je mogla puno više biti poveznica između iskustva "biti na licu mjesta" i "izvještavati na licu mjesta" nego ja. Njezina iskustva s nemogućnošću prikazivanja i opisivanja stvari koje je vidjela na Kosovu ili u Iraku - ili stvari koje je jako teško opisati - sigurno su jedno od glavnih polazišta njezinog angažmana ovdje u Berlinu i našega projekta.

Kada se izvještava o ratu, onda nije važno samo ono što se vidi, nego i ono što se osjeća, mirisi i okusi...

Upravo to su pitanja koja mi u ova tri dana postavljamo ratnim izvjestiteljima, reporterima, fotografima i aktivistima koji posjećuju krizna područja: kako je izvještavati u takvim ektremno kompliciranim i kaotičnim uvjetima? Osnovna tehnika pripovijedanja podrazumijeva da se nešto mora negdje svrstati, dovesti u neki kronološki red. Ali očito je, međutim, u praksi tako da neki ekstremni doživljaj postaje prepreka za propovijedanje - svojim intenzitetom i paradoksalnom istovremenošću s drugim ekstremnim događajima. To je nešto što se u pričama izvjestitelja uvijek ponavlja i mi se želimo dublje pozabaviti time, s pitanjem: što to znači za poziciju izvjestitelja?

Znači li to da takvo izvještavanje latentno uvijek dovodi izvjestitelja u situaciju kojoj nije dorastao?

Izvještavati se mora. A izvještavanje je uvijek i nužno nepotpuno. To su dva pola između kojih se uvijek krećete. U ratu s desecima tisuća žrtava niti jedna nije nevažna. Jer svi ti ljudi proživljavaju realne psihičke i fizičke patnje. I doživljavaju veliku nepravdu. Ali pričanje o njima zahtijeva koncentraciju na pojedine primjere i poštivanje određene dramatrugije kako bi se publika uvjerila u drastičnost i važnost onoga što se događa. Težište bi se moglo staviti na nemogućnost ispunjavanja zadaće ratnog izvještavanja. Mi, međutim, želimo staviti težište na to kako ljudi koji se time bave izlaze na kraj sa svojim zadatkom.

Koliko uopće slike, tekstovi, isječci iz filmskog materijala mogu prenijeti nekome stanje na terenu? Može li se uopće slikama ili riječima opisati rat? Ili je to uvijek moguće samo u određenoj mjeri?

Činjenica da je to uvijek moguće samo u određenoj mjeri ne znači da je to bezizgledan pothvat. Nemoguće je pokriti i prikazati sve, ali je moguće nešto prikazati točno i postići da to ostavi jak dojam. I o tome se ovdje i radi.

Slike i tekstovi mogu biti poput oružja, mogu služiti u propagandne svrhe, mogu služiti za opravdavanje određenih djela.

Izvještavanje o ratu je iz više aspekata dio rata. Pričati o ratu znači uvijek, za razliku od drugih objekta izvještavanja, da se tema uvijek nalazi na jednoj strani. A kao drugo, da je onaj koji izvještava uvijek fizički ugrožen. To razlikuje ratno izvještavanje od bilo kojega drugoga oblika izvještavanja. Ta radikalna jednostranost i neposredna opasnost po život ostavljaju snažne tragove u tekstovima. Što se zbog toga događa? Kako ljudi koji su se odlučili da im to bude poziv izlaze na kraj s nemogućnošću davanja kompletne informacije i strahom za sebe? Koliko to njihove tekstove čini realističnima, a gdje zbog toga ostaju slijepe mrlje, rupe?

Što pričanje, izvještavanje o ratu može u najboljem slučaju postići?

Stvoriti interes, želju za više informacija. Mislim da je to efekt kvalitetnog ratnog izvještavanja. I smanjenje zemljopisne i kulturološke distance prema onome što se događa. Činjenica je da su pokolji, ratovi, stravična djela o kojima postoje brojni dobri medijski izvještaji u našoj percepciji starniji nego oni koji su iz raznoraznih razloga lošije dokumentirani.