1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Najnoviji video
U žarištu
Rat u Ukrajini

Kako je "uhvaćen" ljudski glas

21. rujna 2004

Danas nam izgleda sasvim uobičajeno svom mobilnom telefonu reći ime osobe koju želimo nazvati da bi veza bila uspostavljena ili slušati upute navigacijskog sustava u automobilu. Tomu su prethodili napori kroz više od stotinu godina da se ljudski glas uhvati i reproducira. Kako se došlo do takvog korištenja ljudskoga glasa pokazuje jedna izložba u Karlsruheu, u tamošnjem Centru za umjetnost i medijsku tehnologiju.

https://p.dw.com/p/9Zs3

Na izložbu se ulazi kroz tunel ispunjen svakakvim zvukovima i sirenama - posjetitelj iz 21. stoljeća kojim dominira vizualnost, ere televizije, uvučen je u mrak, svijet akustike. To što čovjek ima glas nije važno samo s razvojnog i lingvističkog stanovišta - glas je i temelj demoklracije. On se može podignuti, pravo na njega se nekome može dati ili oduzeti. Tako je još jedan od propagiranih ciljeva prosvjetiteljstva bio dati glas ne samo socijalno potlačenima nego i nijemima i gluhima. Pionir na tom području bio je u 18. stoljeću Wolfgang von Kempelen, visoki službenik na dvoru Marije Terezije. No, vrlo brzo je bilo jasno da se njegov govorni stroj ne može koristiti bez sluha. Tako je stroj izložen u Karlsruheu tek model koji je takorekuć imitirao tvorbu ljudskog glasa - kutija s mijehom kojim se mogu proizvoditi različiti glasovi - i to iz 1790. godine. U kratku šetnju izložbom vodi vas kustosica Brigitte Felderer:

“Izložba počinje s ranom fonografijom, tehničkim mogućnostima snimanja zvukova. I taj dio se bavi pitanjem koliko je teško bilo za prve proizvođače takvih naprava, kao na primjer, za firmu Edison, tim govornim strojevima dati notu nečistoće. To je bio alat, tehnički stroj, ništa što bi bi bilo povezano s estetikom lijepih glasova ili što se može usporediti s aurom glazbenih instrumenata,” kaže ona.

Thomas Edison tada je priređivao “tonske testove” kako bi uvjerio publiku u kvalitetu svojih snimaka. U jednoj je opernoj kući tako snimka jedne arije konfrontirana s originalnom live-izvedbom pjevačice. Oko 1900. godine lutke koje govore bile su glavni hit za djecu iz bogatih kuća, preteče snova o umjetnom čovjeku. Jedan takav model je "Bebe Jumeau" iz Pariza.

Fonografi su bili i instrumenti za etnologe - oni su pokušavali snimiti jezik i glazbu stranih kultura - s druge strane stroj koji je plašio urođenike još je više produbljivao jaz između kolonizatora i njihovih koloniziranih. Izložba u Karlsruheu dotiče i rubna područja poput trbuhozborstva i arhiva Friedricha Juergensona koji je vjerovao da na određenim frekvencijama može dekodirati glasove umrlih. Manje sporan je arhiv glasova slavnih osoba ustanovljen početkom 20. stoljeća.

Raznolike mogućnosti ljudskog glasa demonstriraju pak pjesnici i glasovni umjetnici koji se glasom igraju i očuđuju ga - kao na primjer Gerhard Ruehm koji je već 1962. isprobavao koliko dugo može izgovarati jedan glas.