Kako pravovremeno prepoznati psihičku bolest

Bolje sprijeciti nego lijeciti - ova uzrecica ne vrijedi samo za srcani infarkt i karijes, vec i za dusevne bolesti, smatra profesor Ulrich Voderholzer sa Sveucilista u Freiburgu. Zbog toga on zeli na Skolskom kongresu
informirati ucenike o dusevnim bolestima kao sto se i za ostala podrucja medicine daju potrebna uputstva i upozorenja.

"Danas zubari dolaze vec u vrtice i objasnjavuju kako se pravilno peru zubi. Kad je rijec o dusevnim bolestima, jos smo vrlo daleko od toga da takve informacije pruzamo mladima u skolama."

U vecini slucajeva se prvi znakovi upozorenja javljaju nekoliko godina prije izbijanja psihicke bolesti. Fazi akutne depresije prethodi dugo razdoblje povlacenja iz kruga prijatelja i smanjenje radne sposobnosti. Ovisnost o alkoholu u najvecem broju slucajeva zapocinje povremenim opijanjem. Klicu pretjeranog straha moze se uociti kada se netko pretjerano plasi slijedeceg ispita iz matematike. Ulrich Voderholzer naglasava kako se pri tome ne radi samo o znakovima problema koji ce tek nastupiti, vec se radi o tome da ti mladi ljudi vec pate od prvih simptoma. Za razliku od migrena ili bolova u ledjima, kad je rijec o psihickim problemima, mladi se ne usudjuju pitati za pomoc.

Vecina njih s takvim problemima niti ne zapocinje terapiju zbog vladajucih predrasuda o psihickim bolestima i zbog uvjerenja kako se takve bolesti ionako tesko lijeci. Osim toga, psihicki su poremacaji stigmatizirani jer ih se smatra znakom slabosti ili oboljeli pak vjeruje kako je sve ionako uzaludno i da se protiv toga ne moze nista uciniti."

No to su samo predrasude. Anksiozna stanja mogu se vrlo dobro lijeciti psihoterapijom, a to isto vrijedi i za stadije koji prethode izbijanju depresije. U Australiji i u skandinavskim zemljama uvedeni su nacionalni programi za prosvjecivanje ucenika o psihickim bolestima i za pobljsanje klime u skolama, tako da mladi znaju kome se trebaju obratiti za pomoc. Sporne su terapije koje se provode u ranom lijecenju ssizofrenije. Uz povlacenje iz drustvene sredine i problema u izvrsavanju obaveza i tu se mogu opaziti znakovi za uzbunu - na primjer kratke faze u kojima netko ima osjecaj da ga stalno netko promatra ili mu prijeti. Znanstvenici u Australiji i Sjedinjenim Americkim Drzavama zele vec u prvom stadiju oboljenja koristiti psihofarmake kako bi sprijecili izbijanje ludila. Ta je metoda medjutim sporna jer ti lijekovi imaju i vrlo snazne popratne pojave. Profesor Wolfgang Meier sa Sveuucilista u Bonnu ipak samtra kako se te lijekove treba isprobati u okviru znanstvene studije:

"Mi smo u Njemackoj vec provodili takva istrazivanja. Uocili smo ucinak koji trenutno jos nije statisticki obradjen. Osobito moram naglasiti da mi polazemo veliku vaznost - za razliku od istrazivanja u drugim zemljama - u psihoterapijske metode, no s time treba zapoceti sto ranije. Te metode nisu opasne za pacijente kod kojih nije registriran visoki rizik od izbijanja psihoze. U svakom slucaju dolazi do znatnog pobljsanja opceg psiholoskog funkcionalnog stanja, bez obzira na rizik od psihoze."

Profesor Voderholzer izravnu korist od tih metoda uzima kao snazan argument protiv optuzbi da psihijatri svojim programima za rano dijagnosticiranje oboljenja zele steci sto je moguce vise pacijenata.

" O nama je objavljeno niz polemickih clanaka u kojima se tvrdi kako psihijatri vec od previse ljudi stvaraju pacijente, a sada uz to jos hoce i one kod kojih se bolest mozda pojavljuje, strpati medju bolesnike. To je zaista neprihvatljivo. Rano dijagnosticiranje i intervencija bolje su od bilo koje terapije kad je boelst vec poprimila teske oblike."

Da je to tocno potvrdjuje upravo primjer lijecenja depresije u drugim zemljama. U Njemackoj je Skolski kongres Njemackog drustva za psihijatriju, psihoterapiju i nervne bolsti barem prvi korak u pravom smjeru.