Kako pronaći novog njemačkog predsjednika?

Velika strateška igra oko nasljednika Joachima Gaucka je počela. Ranije nego što se očekivalo. Šef socijaldemokrata Sigmar Gabriel nije mogao izdržati. Obznanio je da bi Frank Walter-Steinmeier, ministar vanjskih poslova trebao biti SPD-ov predsjednički kandidat. Je li ovo bio politički gaf, nespretnost? Nije. Bio je to šahovski potez. Situacija je, naime, sljedeća: postoji koalicijski dogovor. Prema njemu stranke na vlasti - CDU, CSU i SPD - žele pronaći zajedničkog kandidata. No, Gabriel je taj plan sada osujetio.

I to nije prvi put. Još prije 14 dana je Gabriel ispitivao teren kod Zelenih i Stranke ljevice bi li ove stranke zajedno sa SPD-om izabrale za predsjednicu Margot Käßmann. Ono što je zajedničko bivšoj predsjednici Evangeličke crkve u Njemačkoj i ministru vanjskih poslova je to da su poznati širokoj javnosti - i omiljeni. Oni bi na direktnim izborima svakako imali šanse. 41 posto Nijemaca, kako primjerice pokazuju ankete, trenutnog ministra vanjskih poslova bi rado vidjelo i na mjestu predsjednika. Toliku podršku ne uživa nitko drugi.

Narod bi izabrao drugačije

Ali njemačkog predsjednika ne bira narod, već ga bira Savezna skupština. A ovdje važe drugi zakoni. Kandidati ne vode preidzbornu kampanju, oni jednostavno bivaju imenovani i onda izabrani. Od onih koji imaju većinu ili je žele ostvariti. Ipak takve većine se ne organiziraju javno, već prije u tajnosti – to bi šef SPD-a zapravo trebao znati. Osobito jer se izbor predsjednika održava pola godine uoči parlamentarnih izbora. I tu je sve samo još strategija. Traženje većine u Saveznoj skupštini stoga već važi kao planska igra i test za buduće koalicijske opcije.

Dakle, ne smije se vjerovati da je Sigmar Gabriel naivan. On se želi profilirati i jednostavno vrši pritisak. Prije svega na Angelu Merkel, koja je nekada bila puno jača a da bi uveo red i disciplinu unutar koalicije. Gabriel želi zabilježiti bodove kod birača kod kojih Steinmeier uživa ugled. Ipak Unija, koja imenuje oko 40 posto osoba u Saveznu skupštinu, tijelo koje bira predsjednika, iz razumljivih razloga ne želi predložiti kandidata SPD-a. S jedne strane. S druge strane, Steinmeier bi bio prihvatljiv kandidat i za konzervativce. Sve do njegovih političkih stavova prema Rusiji. No Uniju su prije svega naljutili postupci šefa SPD-a, jer članovi koalicije bi se prvo interno trebali dogovoriti o kanidatima. Sve drugo uništava povjerenje.

K tomu dolazi i sljedeće: rijetko je kada ranije njemačko društvo politički bilo tako uznemireno kao sada pod pritiskom izbjegličke politike, jačanja Alternative za Njemačku i destabilizacije Europske unije. Novi ili nova u dvorcu Bellevue (rezidencija njemačkog predsjednika – op. red.) mora imati brojne sposobnosti: mora znati balansirati i integrirati, razumjeti duh vremena i biti dobar retoričar. Steinmeier bi bio netko takav. Ali i Norbert Lammert, aktualni predsjednik Bundestaga. Također Andreas Voßkuhle, predsjednik Saveznog ustavnog suda. Obojica, kao i neke druge respektabilne osobe su to, međutim, odbile.

Nitko ne želi biti gubitnik

Sve to nije samo za žaljenje, već i ljuti. Jer preuranjeno proglašavanje kandidata na otvorenom tržištu prije svega rastjeruje "dobre", one koji bi bili najprikladniji za ovu poziciju. Tko će još nastupiti kao kandidat, ako njegov izbor nije siguran? Upravo to se potiče zakulisnim ritualima. Demokracija bi pobijedila ukoliko bi dva vrhunska kandidata iz velikih političkih tabora nastupila jedan protiv drugog. Joachim Gauck nije, kada je 2010. godine izgubio od Christiana Wulffa, imao nikakve negativne posljedice.

On je u dvorac Belluvue uselio tek nešto kasnije, u drugom pokušaju. I Richard von Weizsaeker je 1974. godine izgubio u utrci s Walterom Scheelom, prije nego što je onda 1984. godine bio izabran za predsjednika. Dakle potrebno je više hrabrosti za poraz ili u najmanju ruku za rizik. Jer tko zna: u trećem i odlučujućem krugu glasanja u Saveznoj skupštini prilikom izbora predsjednika dovoljna je i jednostavna većina za pobjedu.