Kamera kao oružje

Letizia Bataglia je izuzetna ličnost u talijanskoj fotografiji. Od godine 1978 dokumentira ubojstva koja počinja mafija te prilike u sicilijanskom društvu, koje o svemu tome šuti. U razdoblju kada se, zahvaljujuci sucu Del Pietru u velikoj mjeri razotkrilo veze mafije i politike, te fotografije su djelovale poput simbola borbe protiv mafije- ali danas talijansko društvo na njih reagira sa sve večom rezignacijom. Kao i mnogi koji su se početkom devedesetih borili protiv mafije, Battagliu se gotovo prešućuje a dnevne novine više ne objavljuju njezine fotografije.

U Njemačkoj je medjutim Letizia Battaglia ovih dana dobila najvišu moguću nagradu za fotografiju, nagradu Erich Salomon koju dodjeljuje Njemačko društvo za fotografiju. Izložba njezinih radova je priredjena u Ludwigshafenu, u okviru 2. Medjunarodnog festivala fotografije.

“Palermo je mrtvi grad. Ljudi su očajni, piju, plaćaju reket...i to je to. Nema vise glazbe, nema kulturne ponude, ne postoji ništa. Mafija je ponovno u potpunosti preuzela kontrolu nad životom na jugu ...” kaže prva dama antimafijaške borbe o današnjim prilikama na jugu Italije a prije svega na Siciliji. To zvuči kao da je njezina 30 godina duga borba protiv mafije, ni sa čim drugim nego starom Leica-kamerom , crno bijelim filmovima i uvijek budnim kritičnim pogledom na realnost njezinog grada Palerma, bila gotovo uzaludna.

Sicilijanski Parlament u kojem sjede časni predstavnici se u stvarnosti sastoji od 40 % tuženih ili osudjivanih mafijaša, kaže umjetnica pitajući se kako se s tim može živjeti. Kako u takvoj situaciji imati povjerenja u upravu i pravnu državu? "Ljudi postepeno odustaju i rezigniraju...i mnogi su sasvim očajni.” kaže Battaglia podsječajući da je početkom devedesetih , u vrijeme tužbi Mani Pulite, akcija “čiste ruke” , intenzivnih istraga protiv mafije koje je provodio sudac Di Pietro u Milanu te kasnije ubijeni sudac Giovani Falcone, sve je još izgledalo drugačije. Tih je godina Letizia Battaglia bila gradski vijećnik zadužen za životnu kvalitetu u Palermu. Stvorila je prve spomena vrijedne fondove za poticanje kulture, na mjestu gdje je ranije odlagano smeće dala je sagraditi gradsku promenadu s drvoredom uz more, postavila klupe na gradske trgove...Razvedena majka troje djece je popularnost kod gradjana stekla dugogodišnjom neumornom borbom protiv mafije. Radeći kao reporter za više lijevih dnevnih novina, prisluškivala je policijski radio, bila na više stotina poprišta mafijaških ubojstava i neumorno fotografirala. Kasnije je od tog materijala na vlastiti trošak tiskala plakate te ih u skrovitim noćnim akcijama lijepila na oglasne ploće i zidove kuca po gradu. To je bio njezin način da prividno časnom društvu pokaže pravu sliku o njemu samom. U arhivu kojeg posjeduje i kojeg je iz sigurnosnih razlika premjestila u Pariz, nalaze se fotografije cijele jedne civilizacije prožete mafijom, prizori desetgodišnjaka naoružanih pravim pištoljima koji gestikom i mimikom izgledaju kao da žele kopirati likove iz filma Kum. Tu su i prizori ubijenih, utonulih u fotelje u vlastitim kućama, ispod Pirelli-kalendara, dok televizori i dalje rade...tijela koja leže po ulicama ili ulazima u garaže dok samo male rupice na njihovim balonerima ili odijelima i tamne mrlje krvi ispod njih pokazuju da se radi o svakodnevnim žrtvama ubojstava.

No to nisu fotografije paparazza, fotografije koje teže za senzacijom. Battaglia svojom crno-bijelom tehnikom postiže distancu i otvara pogled za svakodnevnost situacije u kojoj se na Siciliji mogu dogadjati takvi užasi. Time njezine fotografije postižu trajnu umjetničku i ljudsku kvalitetu, ocijenili su u Ludwigshafenu te joj dodijelili najvažniju njemačku nagradu za fotografiju.