Französisch-deutsche Kriegskinder

To su slike koje se urezuju u sjećanje: Francuskinje koje su imale ljubavnu vezu s njemačkim vojnicima su nakon rata javno šišane do kože i vodane ulicama gradova i sela. Svatko ih je mogao ismijavati i vrijeđati. Djeca su desetljećima živjela s tim osjećajem sramote. Od prije nekoliko mjeseci omogućeno im je da dobiju njemačko državljanstvo, bez da izgube francusko - temeljem pravnih propisa EU-a.

Mijo, Martine, Michelle i Hedwige četiri su žene s takvom osobnom poviješću. Kad se sretnu, uvijek je glavna tema njihovog razgovora otac, i to usprkos činjenici da oni već odavno više nisu djeca. Sve četiri rođene su u Francuskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, njihove su majke bile Francuskinje, njihovi očevi vojnici njemačkog Wehrmachta. To je odredilo cijeli njihov kasniji život.

Zabranjena ljubav

Mijo Panier, koja je u međuvremenu prešla 60. godinu života, rado priča o svojim roditeljima - ljubavna priča usred ratnih strahota. Priču uvijek započinje anegdotom koja je dovela do susreta njenih roditelja. Njena je majka je rado išla u jedan Café gdje su, naravno razdvojeni jedni od drugih, sjedili mladi Francuzi i mladi Nijemci. Budući da se čovjek i u ratu morao malo zabavljati, njena majka je zajedno s prijateljicom pod stolice njemačkih vojnika prosipala prašak od kojeg im se kihalo. Njen otac, mladi vojnik Wehrmachta, je to primjetio i veselo se smijao gledajući kako njegovi suborci ne mogu prestati kihati. Potom je sjeo se za stol mladih Francuskinja.

Bio je to početak zabranjene veze. Žene koje su se tijekom okupacije upuštale u vezu s njemačkim vojnicima bile su godinama izložene preziru i pogrdama - jednako kao i njihova djeca. Njih to, međutim, nije spriječavalo da nakon rata tragaju za svojim očevima. Oni su htjeli sve znati o svom podrijetlu, htjeli su razumjeti svoju prošlost. Mijo i Hedwige su svoje očeve pronašle. Ostale žene ih još traže. Hedwige Roberval je u međuvremenu uspostavila intenzivan kontakt s porodicom svog oca koji je već bio mrtav kada ga je ona nakon godina traganja konačno pronašla.

"Enfants de la Guerre"

Sada je ova Francuskinja podnijela zahtijev za dodijelu i njemačkog državljanstva. Taj dokument za nju ima vrlo veliko simboličko značenje: on bi predstavljao kasno priznanje njene osobne životne priče i oslobodio bi ju osjećaja krivnje s kojima je odrasla. „Uvijek sam se sramila svog oca, jer su me svi ismijavali dok sam bila mala. Nikome o njemu nisam pričala - čak ni svojim najboljim prijateljima. Godinama, desetljećima ja o tome nisam nikome govorila. Ali danas je drugačije - danas o tome mogu otvoreno pričati", kaže Hedwige Roberval.

Slično je sa svim članovima njene udruge ratne djece "Amicale Nationale des Enfants de la Guerre". I Mijo Panier godinama nije smjela govoriti o svojoj prošlosti, o svom ocu. To joj je zabranio njen očuh koji ju je adoptirao još dok je bila dijete.

Usprkos tome je ona tražila svog oca. Desetljećima. I konačno ga je našla - prije pet godina. Uz pomoć jedne njemačke organizacije koja se bavi upravo takvim spajanjem obitelji ona je uspjela pronaći Willija Welscha. U početku su si otac i kćer pisali pisma, kasnije su se i susreli u blizini Frankfurta. Njen otac je sada teško bolestan i leži u jednoj bolnici.

„Za mene je on bio nevjerovatno lijep. Fascinirao me svojim plavim očima, usprkos bolesti. Sjela sam si kraj njega i dugo smo tako sjedili šutke. Onda smo razgovarali, na engleskom, njemačkom, francuskom."

Trnovit put - od djeteta sramote do dijeteta ljubavi

Bilo je to, kaže Mijo Panier sa suzama u očima, kao da je pronašla svoju drugu polovicu. I da to potvrdi, da to zapečati do kraja svog života, ona želi dobiti i njemačko državljanstvo. Već prije nekoliko mjeseci je poslala pismo njemačkom veleposlanstvu u Parizu. Na njemačkom jeziku: „Ja sam bila dijete sramote. A sada na kraju se ipak pokazuje da sam bila dijete ljubavi"...tim riječima je ona započela svoj zahtijev za dodijelom državljanstva. Njena priča više nije nikakva sramota. Ona sebe danas doživljava kao simbol Europe koja se sve više ujedinjuje. „Ja sam ponosna što sam njemačka Francuskinja. Ponosna sam na svoja državljanstva. Ja imam dva - kakva je to sreća!“

Za sada je samo mali broj ratne djece već dobio njemačko državljanstvo, ali njihov broj raste iz dana u dan. Samo u posljednja dva mjeseca njemačkom veleposlanstvu u Parizu je stiglo 20 zahtijeva. Mijo Panier se nada da će uskoro i ona dobiti pozitivno rješenje i smjeti se službeno nazivati Njemicom. A onda će uzeti i prezime svog oca.

Autori: Ruth Reichstein / Z. Arbutina

Odg. ur.: Snježana Kobešćak