Kazališna šetnja po problematičnoj četvrti Berlina

Matthias Lilienthal već pet godina organizira kazališni projekt koji se odvija u privatnim stanovima ljudi koji žive u socijalno ugroženim četvrtima.

Kućno kazalište u četvrti Neuköln

Ove se godine njegov kazališni projekt odvija u berlinskoj četvrti Neuköln. U maloj pekari na uglu Emser Strasse treba doći u točno dogovoreno vrijeme. Tamo se naime svakih deset minuta gostima dijele uputstva za obilazak te četvrti u kojoj se odvija kazališni projekt.

Svakodnevnica ispričana jezikom umjetnosti

Glumica ljubazno prima posjetitelje u besprijekorno čistom dnevnom boravku jedne obitelji iz te četvrti. Nudi ih čajem i počinje pripovijedati o Libanonu i o životu u tom gradu, religiji i ulozi žena. Pokazuje im požutjele fotografije iz albuma na kauču koje prikazuju Bejrut u njegovim najboljim danima, a na TV ekranu se odvijaju scene razaranja grada. Nakon posjete tom dnevnom boravku posjetitelji kreću do slijedeće kazališne postaje, nekoliko ulica dalje. U podrumu te kuće zaudara na davno uginulu ribu koja leži na podu na hrpici zemlje između dvije kante i jedne lopate. Videoklipovi bez teksta na dva monitora pojašnjavu da stanovnik ove kuće, kao i prethodni stanari, dolaze iz Češke.

Umjetnost vraća dostojanstvo

Ovakva šetnja po kazališnim postajama u privatnim kućama jasno pokazuje da se ne radi ni o kakvim klišejima, već da ih štoviše, dovodi u pitanje. Ovim se projektom stanovnicima te ozloglašene četvrti vraća dostojanstvo time što se uz pomoć jezika umjetnosti govori o njihovim životnim pričama. Na primjer, priča jedne pjevačice koja priznaje kako voli dvojicu muškaraca, te da niti jednog od njih ne želi izgubiti. Ili priča jedne žene stare oko 55 godina, koja pripovijeda svojim gostima u spartanski udređenom malom stanu, o svojim slikama koje slika, o umrlima u prizemlju, o roditeljima koji su je usvojili i njihovim odraslim sinovima, od kojih jedan se jedan bavi komponiranjem.

Idila u srcu grada

Preko ofucanih stepeništa i dvorišta radionica daljni put vodi do turističkog ureda koji nudi jeftina putovanja u Istanbul, te preko romantičnih gostionica i sumnjivih kafića na uglu, sjenovitih ulica na kojima zastavice na parkiranim automobilima odaju da tu žive nogometni navijači svih nacija. U pomno njegovanom parku na travnjacima studenti koji čitaju, a pod visokim stablima jedna kamp-kućica: prava idila u srcu grada. To je idealno mjesto za Jürgena koji se bavi proučavanjem ljekovitog učinka drveća. On moli posjetitelje da polaganjem ruku na stabla opišu kako se osjećaju i u s ushićenjem konstatira da većina posjetitelja doživljava upravo to što tvrde priručnici o prirodnoj medicini: "Super. To je upravo to što tvrdi i nauka o ljekovitom djelovanju drveća. Lipa doista djeluje zaštitnički i utješno, a hrast doduše nije tvrd, ali je snažan. On daje životnu snagu. A vi ste dali sasvim odgovarajuću sliku vrlo sličnog vlastitog iskustva."

Jimi Hendrix iz Neukölna

Oni koji žele saznati kako "zvuči" ova berlinska četvrt, na ovoj neobičnoj kazališnoj šetnji neće naići na zvukove nasilja i bijede, već na vrlo raznolike zvukove, te na umjetnike koji se bave umjetnošću života i preživljavanja. Oni pokušavaju pronaći svoj kutak u kojem se dobro osjećaju. Takav je jedan kutak pronašao i stari rocker u "najboljim godinama", po zanimanju soboslikar, u jednom skladištu za mrtvačke kovčege. On i njegov band "Električni svijet muškaraca" tu održavaju probe i odatle već četiri desetljeća odlaze na svoje turneje po raznim klubovima u gradu gdje prikazuju umjetnost Jimija Hendrixa - na njemačkom jeziku.