Kazališna krema u Berlinu

Sedam uglednih kazališnih kritičarki i kritičara je posljednjih mjeseci odgledalo čak 423 predstave u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Oko njih su žučno raspravljali, prepirali se i konačno izabrali 10 komada. I to onih 10 koje su smatrali vrijednim obljetnice 50. rođendana Kazališnih susreta (3.5.-20.5.) u Berlinu, festivala koji svake godine želi pokazati ono najznačajnije što se odigralo na kazališnim pozornicama njemačkoga govornog područja. Na kraju su se odlučili uglavnom za velike kuće, različite forme i puno klasika - Brechta, Falladu, Gerharda Hauptmanna. S jednim klasikom su susreti i otvoreni proteklog petka - s Euripidovom "Medejom" u režiji Michaela Thalheimera i izvedbi Frankfurtskoga gradskoga kazališta (Schauspiel Frankfurt).

Od Jelinek do Tolstoja

U Berlinu gostuju čak dvije predstave minhenskog Komornoga kazališta (Münchner Kammerspiele) - "Orfej silazi" Tennesseeja Williamsa, opet jedan klasik, i komad koji je Elfriede Jelinek napisala povodom 100. obljetnice tog minhenskoga kazališta: "Ulica. Grad. Napad.". U njemu nobelovka tematizira bogatstvo i konzumersko ludilo Münchena. Na domaćem terenu igra berlinsko kazalište Volksbühne na Trgu Rose Luxemburg s predstavom "Murmel, Murmel" Dietera Rotha u režiji Herberta Fritscha. Iz Kölna dolaze Hauptmannovi "Štakori" u režiji Karin Henkel i "Noćno putovanje" (u koprodukciji s Fifty Nine Production iz Londona) Friederike Mayröcker u režiji Katie Mitchell. Iz Hamburga kazalište Thalia s uprizorenjem Falladinog romana "Svatko umire sam" u režiji Luka Percevala, a s druge strane Berlina, iz Leipziga, još jedan klasik prenesen na pozornicu: "Rat i mir" u režiji Sebastiana Hartmanna.

U posjet Berlinu iz Švicarske ovoga proljeća dolaze dvije produkcije - obje iz Züricha: Brechtova "Sveta Ivana klaonica" u režiji Sebastiana Baumgartena i "Disabled Theater" poznatog francuskoga koreografa Jeromea Bela. Ono što upada u oči je da među 10 odabranih nema niti jedne predstave iz Austrije.

Boca šampanjca na pustom otoku

Kazališni susreti pomalo nalikuju generacijskim susretima, napisao je u svom predgovoru Thomas Oberender, intendant Berlinskih svečanosti, u čijem okrilju se ovaj kazališni festival održava: "Riječ je o festivalu za publiku, konferenciji za učitelje, susretu stručnjaka i 'sajmu taštine'." Na njih u pravilu dolaze najbolje produkcije, iako članovi žirija imaju zadatak ne dovesti najbolje, već "najzapaženije, pozornosti najvrjednije" predstave sezone. Što to točno znači, nitko baš ne zna. Zbog čega se onda rado o tome uvijek nadugo i naširoko raspravlja.

A na Kazališnim susretima u Berlinu koji su utemeljeni 1964. se i inače puno raspravlja. Vremena u kojima je festival osnovan su bila teška: Njemačka je bila podijeljena, kroz grad je prolazio zid. Zapadni Berlin je prijetio postati kulturna provincija. Kazališni susreti s neovisnim žirijem u odsječeni grad su donosili malo kozmopolitskog duha. "Bilo je to", sjeća se poznati redatelj Claus Peymann, "kao da sjedite na pustom otoku i odjednom dođe brod koji vam donese bocu šampanjca."

Rekorder Zadek

Peymann, danas umjetnički direktor kazališta Berliner Ensemble i 75 godina star, može se pohvaliti da su njegove predstave 17 puta pozivane na Kazališne susrete. Toliko često je bio pozivan samo još Peter Stein, a usamljeni rekord drži preminuli Peter Zadek, velika redateljska legenda koja je potpisala čak 21 predstavu pozvanu na "sastanak najboljih" u Berlinu. Peymann je pun riječi hvale za ovaj berlinski festival - on mu je, kaže, sa svakim pozivom donio bolje uvjete za rad, bolje glumce, veći budžet... No, Susreti se s vremenom nisu razvili samo u odskočnu dasku za redateljske i glumačke karijere, već i u ogledalo kazališne scene na njemačkom govornom području.

Žiriju (koji se mijenja) je, naime, uspjelo "uloviti" sve bitne smjernice razvoja kazališta na ovom području - od redateljskoga kazališta Clausa Peymanna i Petera Steina koji je obilježio scenu u 1970-im i 1980-im godinama, preko krvi i gole kože na pozornici, glasnih zborova i nježnog plesnog kazališta do video-umjetnosti na kazališnim daskama, velikih međunarodnih koprodukcija i rada malih kazališnih grupa.

Puno se toga u pet desetljeća Kazališnih susreta mijenjalo, ali jedno je (uz sitne iznimke) ostalo konstanta: broj pozvanih predstava je bio i ostao okruglih 10.