Kazalište kreće u rat

Pozornice nema, kao niti publike. Svatko tko posjeti jednu od "Soba situacije", dio je akcije i proživljava svoj vlastiti kazališni komad. S tablet-računalom u ruci i slušalicama na ušima, posjetitelji se upoznaju s pričama deset ljudi. Poveznica svih priča je rat i trgovina oružjem. Neki ubiru korist od rata, neki se bore protiv toga, a drugi su žrtve. Sve zajedno, može se čuti 20 priča, 20 različitih iskustava. Gledatelji pritom moraju i sami biti aktivni: leći na pod kako bi imali bolji pogled, obući neprobojni prsluk, ili tragati za skrivenim oružjem.

Tablet računalo funkcionira poput audiovizualnih crvenih niti u labirintu jedne dvorane u Bochumu. Svaka soba tamo donosi novi susret: s voditeljima radova obnove, mirovnim aktivistima ili brodovima s izbjeglicama.

Publika kao glumci

"Soba situacije" naziv je tehnološki opremljene male sobe u Bijeloj kući u Washingtonu, koja nema drugu svrhu osim prenošenja informacija o ratu uživo. Ideja o tome kako tamo izgleda prikazana je na fotografiji koja je obišla svijet: fotografija prikazuje američkog predsjednika Baracka Obamu i njegov tim, koji je 1.5.2011. lovio Osamu bin-Ladena sve do njegova ubojstva u Pakistanu.

Sobe situacije poredane u labirintu, koje je izgradio njemački režiserski trio Helgard Haug, Stefan Kaegi i Daniel Wetzel iz Rimini Protokolla u okviru Ruhrskog trijenalea, također se temelje na ideji istovremenosti i stvarnih događaja.

Protokoli stvarnosti

Tamo je, na primjer, Yaoundé Mulamba Nkita. On je ranije živio u Kongu a s devet je godina postao vojnik. Gledatelji ulaze u skromnu učionicu u kojoj je Nkita nekad bio prisilno regrutiran. Na zidu visi zastava. Nkita ju svako jutro mora podignuti. Sada se od publike zatražilo da podignu zastavu, dok Nkitin glas pritom pjeva himnu tadašnjeg Zaira. Priča kako ga je odvela pobunjenička vojska. Jednog su dana provalili u školu i dječake odveli da budu vojnici. Sada, sa 14 godina, Nkita je u predsjedničkoj gardi.

Obične ljude pustiti da govore

Karakteristika režisera Hauga, Kaegija i Wetzela je ta da ne rade s glumcima. Gledatelji su suočeni sa životnim pričama običnih ljudi. Ponekad su to smetlari u Istanbulu, ponekad afrički poslovni ljudi, invalidi ili stanovnici gradova, koji glume sami sebe.

"Sa sobama situacije Rimini Protokoll ulazi u novi teritorij, ne samo tehnički. Radilo se o predstavljanju jedne posebne "umjetnosti blizine", od koje posjetitelji nisu mogli pobjeći, objašnjava Kaegi. "Bilo nam je veoma važno predstaviti kutke u kojima se oružje ne samo proizvodi, već se može i koristiti", objašnjava Stefan Kaegi svoj pristup. Tako ovaj trojac gledatelje vodi na svjetska ratišta kao što su Izrael, Afrika, Južna Amerika, ili u Schwarzwald, gdje se u malom gradu Oberndorfu nalazi tvornica oružja Heckler & Koch, koja izvozi oružje u 80 zemalja.

Uvid, a ne pregled

"Svakih 14 minuta jedan čovjek bude ustrijeljen metkom iz puške proizvedene u toj tvornici", govori Ulrich Pfaff publici preko slušalica. Taj je teolog i mirovni aktivist odrastao u Oberndorfu. Priča kako je njegov otac bio radnik u nacističkoj tvornici oružja Mauser.

Sličnu priču ima i Jan van Aken o svom putovanju u Abu Dhabi, gdje je posjetio najveći svjetski sajam oružja. "Ovdje možete pronaći svakakva zamisliva oružja, čija je ponuda tu tako normalna, poput ponude šivaćih mašina na sajmu potrošača. Jedina razlika od drugih sajmova je ta da ovdje nije prikazan konačni proizvod - tamo ne možete vidjeti leševe."

Van Aken je od 2009. aktivan u politici, a ranije je bio inspektor za biološko oružje u Ujedinjenim narodima.

Publika se ne može udobno smjestiti u svojim foteljama, već ih se stalno bombardira kompleksnim informacijama i osobnim pričama. Tako blizu svijetu rata gledatelji sigurno još nisu bili.