Kineska umjetnost se vraća kući

U aukcijskoj kući Lempertz u Kölnu traje dražba umjetničkih predmeta iz drevne Kine. U kolonijalnoj prošlosti Europe je mnoštvo takvih djela dospjelo na Zapad tako da nije bilo malo onih koji su imali pokoju kinesku umjetninu negdje u dnevnoj sobi, a ima i čitav niz vrijednih zbirki.

Ali usprkos velikoj starosti i nesumnjivoj kvaliteti, u Europi su takvi "suveniri" iz kolonija uvijek bili u sjeni "prave", dakle europske umjetnosti - pa na koncu i cijenom. U međuvremenu su cijene takvih umjetnina u Europi čak i niže nego u Kini gdje sve više imućnih građana želi umjetninu iz slavne prošlosti svoje domovine. Tako je i u publici aukcijske kuće u Kölnu više od polovice prisutnih očito azijatskog porijekla, a očito im nije bilo teško putovati 8.000 kilometara da bi kupili kineski antikvitet i u pravilu kupuju gotovo sve što se nudi.

"Kina je visoka kultura, Kina je jedna od najstarijih, najčarobnijih kulturnih nacija na planeti. Za vrijeme Maoa se nevjerojatno mnogo uništilo, ali mnogo toga je odneseno iz zemlje prije toga. Sada Kinezi imaju mnogo novca i putuju u Europu kako bi otkupili te predmete. Znaju da su mnoge ove umjetnine još prije 100 ili 200 godina odnesene iz Kine tako da, ako se ti antikviteti nađu u Europi, to je nešto kao dokaz autentičnosti. U samoj Kini se danas jako puno falsificira i vrlo vješto kopiraju antikviteti. Ali ako nešto kupite u Europi, onda imate svojevrsno jamstvo", objašnjava Henrik Hanstein iz ove aukcijske kuće.

I doista: među crtežima u tušu iz Tang dinastije, srebrnim posudama, porculanom starim barem tri stoljeća, gostima iz Kine nije teško naći niti sasvim konkretne umjetničke predmete koje traže. Tako je jedan Kinez traži djela kineskog umjetnika Huang Zhoua koji je poznat po svojim prikazima magarca: "Osoba koja je skupila zbirku koja se prodaje je Nijemac koji je dva puta putovao u Kinu. Dok je tamo boravio je i osobno upoznao mnoge umjetnike i ponio je nekoliko djela u Europu. Prema tome se može reći da je izvor prilično pouzdan. Poznajem tržište antikvitetima u Kini i znam koliko novca se traži za takvo djelo u Kini. Kada kupujem u inozemstvu njegovu sliku, onda sam i spreman platiti više nego što bi nudili ovdašnji kolekcionari."

Ali ovaj kolekcionar nije jedini: Huangzhoova slika dvije djevojčice pred stadom magaraca brzo postiže sve višu cijenu, jer i drugi Kinezi prisutni na dražbi svakako žele tu umjetninu. Na koncu je za 190 tisuća eura, što je platila bez okolišanja, djelo dobila jedna mlada dama - i odmah javila uspjeh u Kinu. Naš poznanik nam objašnjava: to nije kolekcionarka niti je ona nova vlasnica. Bogati Kinezi nemaju vremena - ili se jednostavno ne žele pokazivati na javnim dražbama. Zato šalju predstavnika koji govori strani jezik na dražbe u Londonu, Parizu ili ovdje u Köln.

Zbog svega toga je sve teže bilo gdje još povoljno kupiti kinesku umjetninu: "Trenutno gospodarsko stanje u Kini je nestabilno, naša valuta juan je sve više bezvrijedan papir. Sve više imućnih građana ulaže svoj novac u antikni porculan ili umjetnine. Umjetnička djela nisu samo djelovi nečijih zbirki, nego su prije svojevrsno osiguranje, novo platno sredstvo."

Kineski stručnjak za umjetnine ipak iz Kölna ne odlazi praznih ruku: za 70 tisuća eura je kupio jednu vazu. Uskoro će ta vaza, nakon 200 godina u tuđini, opet biti kod kuće: u Pekingu.

Autorica: Shenjun Liu (aš)

Odg. ur.: D. Dragojević