Kolika je moć predsjednika SAD-a?

Američki predsjednik se bira na četiri godine, maksimalno smije obnašati dva mandata. On je šef države i vlade, dakle dirigira državnim aparatom. Njegov zadatak je da provodi zakone koje je izglasao Kongres. Oko četiri milijuna ljudi radi za izvršnu vlast SAD-a. Predsjednik kao najviši diplomat može primati veleposlanike stranih zemalja i time priznavati države.

Tri stupa vlasti imaju pravo utjecati jedan na drugog i tako si međusobno ograničavaju moć. Predsjednik ima pravo pomilovati ljude i imenovati suce – ali samo uz suglasnost Senata. Predsjednik imenuje i svoje ministre i veleposlanike – ukoliko to Senat odobri. To je jedno od sredstava kontrole izvršne vlasti.

Predsjednik mora informirati Kongres o stanju u zemlji – to radi u svom „govoru o stanju nacije“ („State of the Union“). On Kongresu doduše ne može predlagati zakone, ali u govoru može izložiti svoje teme. Time može javno vršiti pritisak na Kongres. Ali ne i više od toga.

Ukoliko predsjednik Kongresu neki zakonski prijedlog vrati bez potpisa, time ulaže svoj veto. Taj veto Kongres može staviti van snage samo ako ima dvotrećinsku većinu u oba doma. Prema podacima Senata, u povijesti SAD-a je od 1.500 slučajeva veta bilo nadglasano tek njih 111, dakle nešto više od 7%.

Ustav i presude Vrhovnog suda ne govore jasno kolika je moć predsjednika. Jedan trik omogućava drugi tip veta, takozvani „džepni veto“ („pocket veto“). Pod određenim uvjetima predsjednik može neki zakonski prijedlog „strpati u torbu“, time je on nevažeći. Kongres taj veto ne može nadglasati. Taj trik je iskorišten više od 1.000 puta.

Predsjednik članovima vlade može naložiti kako da izvršavaju svoje obveze. Te preporuke, takozvani „nalozi za izvršenje“ („Executive Orders“), imaju snagu zakona. Nitko ih ne mora „blagosloviti“. Ipak, predsjednik ne može radi sve što hoće. Sudovi mogu ukinuti naloge ili Kongres može usvojiti zakon koji se tome protivi. A sljedeći predsjednik opet ih može ukinuti.

Predsjednik može sklapati ugovore s vladama drugih zemalja, koje onda Senat mora odobri dvotrećinskom većinom. Da bi to zaobišli, predsjednici umjesto ugovora koriste „izvršne sporazume“ („Executive Agreements“), dogovore koje su postigle vlade, i koje Kongres ne mora odobriti. Oni važe sve dok Kongres ne uloži prigovor ili usvoji zakon koji te sporazume poništava.

Predsjednik je vrhovni zapovjednik vojnih snaga SAD-a, ali rat objavljuje Kongres. Nejasno ostaje u kojoj meri predsjednik može (bez suglasnosti Kongresa) poslati vojsku u neki oružani sukob. Za Kongres je ulaskom u Vijetnamski rat prekoračena „crvena linija“, te je pokrenut zakonski postupak. Dakle, predsjednik ima nadležnosti sve dok Kongres ne reagira.

Ukoliko predsjednik zloupotrijebi svoju funkciju i prekrši zakon, Predstavnički dom može pokrenuti postupak njegovog „skidanja“ s dužnosti. Do sada je to učinjeno dva puta- oba puta bez uspjeha. Postoji međutim jedan mnogo moćniji instrument da se zaustavi predsjednička samovolja: Kongres je nadležan za budžet. On odobrava proračun i predsjedniku jednostavno može zavrnuti financijsku slavinu.