U Europi sam kod kuće

Njemačka je duboko podijeljena. Jedni kažu: moramo uspjeti. Drugi kažu: ne možemo i nećemo uspjeti, bojimo se. Mene je to punom snagom pogodilo početkom ljeta 2015. Obuzela me je nepodnošljiva napetost zbog koje nisam mogla spavati. A nju sam već poznavala od ranije, jer sam ponešto već i sama doživjela kada je riječ o velikim prevratima, potresima i pokušajima genocida: Albaniju 1990. i 1997., Kosovo 1999. godine.

Taj užasan osjećaj da se poredak urušava, da je ugrožena egzistencija tvoje zemlje i tvog naroda, odjednom se ponovo javio. I iznenadio me najprije spoznajom da sam ja, doseljenica od 1994., postala najdublje povezana s mojom novom domovinom. Plakalo mi se, imala sam bolove i osjećala strah za njemačke ljude i magične predjele koje sam vidjela u opasnosti. Jer, odjednom se sve našlo na kocki: naša sigurnost, naše blagostanje, pa čak i naša kultura. Što se to, do vraga, događa? Našoj, nekad stabilnoj, kući prijeti razgradnja! Gdje ima neka pećina u koju bi se mogla sakriti, najbolje - pod zemljom?

Negdje drugdje se slavilo i govorilo o sjajnoj budućnosti, o epohalnim promjenama koje predstoje zemlji i koje bi ona trebala objeručke prihvatiti umjesto što im se opire. U nebo je projicirana vizija zbratimljenog, pravednog, slobodarskog svijeta kao jedne jedine svjetleće duge. Kako plemenito, dalekovido i fer! Kada samo ne bi bilo onih koji kvare igru!

Mitovi i povijest

Ali, kako sam dospjela na stranu skeptika? Zar mi se nije trebao svidjeti ovaj festival dobrodošlice za strano i novo? Ja, koja sam ovdje naišla na raširene ruke koje me i danas čvrsto drže?

Ako već tako strašno patim, onda bar ne slijepo, mislila sam. Ali, gdje naći odgovore koji su mi hitno potrebni? U histeričnim medijima? Ili trebam posegnuti za mitovima, za praslikama koje su u osnovi svakog ljudskog čina? Jer jedno je bilo jasno: ono što nam se ovdje događa nema veze s pojedinim osobama ili događajima; to je kolektivna kriza uvjerenja. A ona nije samo njemačka. Ona je sveeuropska.

Europski stav se temelji na viziji ujedinjenja nastaloj na zapadu kontinenta poslije Drugog svjetskog rata. Ona je desetljećima bila uspješna i poslije završetka Hladnog rata je oduševila većinu Europljana uključujući i mene. Odrasla sam na istoku Europe. Tamo je postojala vizija, međunarodna, i ona je išla ovako: raščistimo situaciju s nasilnikom! Biti nitko i ništa – to nije rješenje. Rezultat je poznat: veličanstvena ideja pravde je uništila milijune ljudskih života i upropastila čitava gospodarstva, da bi na kraju završila na smetlištu povijesti.

Postoji jedan uvjerljiv razlog zbog kojeg je vizija Zapada izašla kao pobjednica protiv vizije Istoka: bila je mnogo bolje usidrena u realnosti. Za razliku od socijalističkog projekta, koji je htio svim silama stvoriti „novog čovjeka“, nju je nosila vizija prema kojoj su materijalni svijet i ljudska priroda nepotpuni i ranjivi, a pregovor i kompromis su temelj društva blagostanja. Ona je posjedovala dovoljno onoga što se eufemistički zove „zdrav razum“.

Dok kriza nije podijelila Europu. I mene jako zbunila. Ovoj duševnosti koja se odjednom mogla vidjeti u Njemačkoj, tom moralnom prevladavanju samog sebe i pretjeranom raspoloženju, tome ne vjerujem. Ono me podsjeća na patos prvomajskih parada, na stajaće ovacije u kongresnim palačama, a na kraju krajeva i na katastrofu koja je pogodila više članova moje obitelji. Ne, ono nije mudro, a još manje je suosjećajno. Ono je apstraktno, teoretsko, i zanemaruje ljudske potrebe, iskustva i osjećaje. Onaj tko je to osjetio na vlastitoj koži stalo mora na to upozoravati.

Naša vizija Europe je očiglednom previdjela jednu granicu. Njen prometejski duh je želio postići univerzalnu važnost. Politička Europa se na određeni način htjela igrati Boga. U mitologiji je to Hibris, kome slijedi najteža kazna, najstrašniji gnjev bogova. Ove godine smo ga svi pomalo osjetili.

Perspektive i snovi

Otada se u zemlji beskonačno razmišlja, piše, svađa, pati i psuje. Ja se borim za mudru zapadnu viziju, koju sam znala i kojoj mogu zahvaliti za najkorisniju lekciju mog života: skrušenost napornog rada, mukotrpnog puta ka spoznaji. Borim se za to da se ona vrati provjerenim sredstvima pouzdanih struktura i kontinuiteta, da uzme u obzir tradiciju i povezanost ljudi u zemlji sa svojom domovinom. To intenzivno bavljenje argumentima je za mene jedini put smanjivanja pritiska patnje.

I on donosi nešto. Od prije nekog vremena ponovo bolje spavam. Približili smo se jedni drugima; mogućnost međusobnog razumijevanja raste. A u meni raste nada da će najteža kazna – izostati.

A u Europi? I tu se nešto događa. Tvrde linije fronte polako omekšavaju. A ako Europa postane elastičnija, neće se slomiti. Nedavno sam, jednog jutra, sanjala da sam zagrlila čitavu Europu. To mi se dogodilo prvi put. A ova mala zemlja na zapadu Balkana, u kojoj sam rođena, bila je dio toga. Bio je to topao osjećaj doma. Bio je krhak i ovlašan, ali ja sam se probudila i čvrsto ga držala s obje ruke.

Anila Wilms je albanska književnica koja od 1994. živi u Berlinu. 2012. je objavila svoj prvi roman "Albanska nafta ili ubojstvo na sjevernom putu".