Kome čovjek da vjeruje?

"Samo loša vijest je dobra vijest". Ovu ciničnu devizu poznaju svi koji su ikad radili u novinarstvu. Loše vijesti jednostavno se bolje prodaju. U stalnoj borbi kako povećati gledanost, slušanost, čitanost..... novinari zaboravljaju na točnost. Na Savjetovanju Savezne središnjice za političko obrazovnje u Berlinu na tepeti je bila upravo kvaliteta medija.

Rezultati istraživanja berlinskog stručnjaka za medije Norberta Bolza zvuče dramatično. Masovni mediji su od svoje zadaće da informiraju gotovo odustali. Dominiraju skandali i senzacije. "Komunikacija straha", tako bi se to moglo nazvati. I njegov kolega iz Mainza Hans Matthias Kepplinger istog je mišljenja. Mnogi novinari ne vode brigu o nužnoj pažnji i profesionalnosti u poslu. Jedno od najomiljenijih načina kako privući pažnju publike je nepotpuno i pretjerano predstavljanje opasnosti koja bi mogla od nekud prijetiti. Kepplingerov omiljeni primjer je način na koji je prije nekoliko godina bilo izvještavano o kravljoj bolesti BSE, koja je prijetila i ljudima. "U Njemačkoj je na tu bolest bilo pozitivno 120 goveda. Nitko nije znao koliko ih je ukupno testirano. A radilo se o više od 2,8 milijuna", upozorava Keppling.

Bez suvišnih kako i zašto

Opasnost koja je ljudima tada prijetila od kravlje bolesti bila je ekstremno malog obima, mjerila se u promilima. Unatoč ovim gotovo zanemarujućim rezultatima, prodaja goveđeg mesa pala je za pola. I to samo zbog toga što se izvještavanje temeljilo na krivim informacijama, uvjeren je Kepplinger.

Vrlo često novinari će preuzeti inforamcije a da ih ni na koji način ne propitaju. Bivši glavni izvjestitelj Bavarske radiotelevizije Dagobert Lindlau navodi primjer izvještavanja iz Afganistana. Unatoč međunarodnoj vojnoj nazočnosti, tamo i dalje cvate uzgoj maka, nužnog za proizvodnju heroina. Prije pada talibanskog režima Afganistan je učestovao u ukupnoj svjetskoj proizvodnji heroina sa 40 posto. U međuvremenu taj se broj vjerojatno popeo na 90 posto. To je veza o kojoj u medijima gotovo uopće nije raspravljano.

Razloga za ovakav upitan način izvještavanja moglo bi biti više. Jedan je komotnost, kaže izvjestitelj Lindlau i priznaje da se ni sam ponekad nije uspio odhrvati toj napasti. "Čovjek se jednostavno ulijeni i samo preuzima što mu dolazi odozgo. Te informacije dijelom zvuče uvjerljivo, ali nisu uvijek točne. A to ugoržava demokraciju", kaže on.

Lijeni novinari

Naravno, nisu baš svi novinari ljenčine. Ali čak i oni koji si daju puno truda, mogu ponekad prenositi krive inforamcije. Jer tu su često upleteni različiti interesi političara i novinara. Novinar Wolfgang Gast upućuje na tu opasnost: "Od izvještaja dugačkog 10.000 stranica dobijete tek njih pet. Nemte pojma je li to samo jedan djelić ili nešto više. Je li reprezentativan za cijeli izvještaj? Opasnost da ste dobili samo dijelove koji se namjerno žele pustiti u javnost je vrlo velika."

Učesnici skupa uglavom nisu bili optimistični. U medijima dominiraju "glatka" i nekritična izvješća. Uvjerljivost je važnija od točnosti. A time novinari ne ispunjavaju svoj glavni zadatak. Jer sloboda tiska nije samo sloboda. Ona znači i odgovornost.