Ksenofobija i rasizam
Da, savezni predsjednik je u pravu: Njemačka će se promijeniti. Milijun izbjeglica u ovoj godini, možda dvostruko više u idućoj – to je veliko opterećenje za jedno društvo. Joachim Gauck je otvorenim ostavio kako će se promijeniti njemačko društvo. Svijet se divio kulturni njemačke dobrodošlice na kolodvorima, trgovima i centrima za prihvat izbjeglica kao plemenitoj varijanti samo-definiranja jedne nacije. Sve glasniji rasizam u kafićima i pješačkim zonama je pak horor-vizija svih čestitih Nijemaca.
Rasistički vuk u građanskom krznu
Sigurno da je tvrdoglavih, vječito jučerašnjih, rulje, uvijek bilo. Iskompleksirani i hvalisavi oni su uvijek bili jedna stabilna, ali mala skupina na rubu našeg društva. Njemački parlamentarizam stare Savezne Republike i ujedinjene Njemačke stalno je taj, ne samo tipično njemački fenomen latentnog desnog ekstremizma, uvijek uspijevao držati malim. Novo je da se na ulicama i prije svega na webu može promatrati vulgarni rasizma i njegovo masovno umnožavanje putem takozvanih „zabrinutih građana“ iz centra društva. Oni koji su do sada samo potajice tako razmišljali, sada skidaju svoje građanske maske. Sad se usuđuju javno reći ono što su oduvijek mislili, upravljani od strane huškača iz Pegide, AfD-a i NPD-a.
To su frustrirani likovi digitalnog doba, koji su već u analognim vremenima mislili da će balans održati samo distanciranjem prema svemu onome što im se činilo stranim i neshvatljivim. S izbjeglicama su sada pronašli prostor za projekciju svojih općih životnih paranoja. Neka nam psiholozi i sociolozi sa svojim istraživačkim rezultatima objasne zašto i dobro situirani ljudi u 50-im godinama života s akademskim životopisom naginju rasizmu. Samo: ovo nije trenutak za filozofiranje o ekscesima na ulici i na internetu.
Mi nećemo moći ozdraviti deformirane mozgove onih koji bi izbjeglice „strijeljali“ i kancelarku Merkel i vicekancelara Gabriela rado vidjeli na vješalima. Ali ono što nam je hitno potrebno je dosljedna primjena prava. Imamo Ustav, imamo zakone. Mržnja koju se može čuti i vidjeti na internetu i na skupovima prije svih Pegide je slučaj za policiju i državno odvjetništvo.
Borbena demokracija
Zašto je njemački desni populist turskog podrijetla Akif Pirincci smio neometano do kraja održati svoj odvratni i primitivni huškački govor u Dresdenu prije nekoliko dana? Autora je s pozornice morala maknuti policija. Zašto se satima po ulicama smjelo nositi nacističke simbole? Gdje je bila policija, a gdje državno odvjetništvo? To je stara priča o slijepom desnom oku državnih institucija!
Demokracija nije sama sebi svrha, demokraciju se mora braniti, ona mora biti borbena. Za to nam ne trebaju novi zakoni, moramo samo primijeniti postojeće. U konačnici to bi moglo zastrašiti mnoge koji sada u okrilju rulje kukavički huškaju protiv izbjeglica. Naše dosadašnje nedjelovanje samo ohrabruje mase. Nesporno je da će se njemačko društvo mijenjati. Ali kako će se promijeniti, to je još otvoreno.