Mi se ne bojimo

Ubojici iz Kopenhagena je, po svemu sudeći, napad u Parizu poslužio kao uzor – danska policija je brzo došla do tog zaključka. Bio je to napad u tri čina, slično kao kod masakra u redakciji časopisa Charlie Hebdo i pucnjave u židovskom samoposluživanju – najprije napad na slobodu mišljenja, zatim na građane židovske vjere i, na kraju, obračun s policijom. Snage sigurnosti u Europi reagiraju nervozno, političari jedni drugima obećavaju pomoć i podršku, a premijerka Danske obećava da će biti odbijen svaki napad na otvoreno i slobodno dansko društvo. Ipak, osjećaj koji prevladava je određena vrsta nemoći. Odmah nakon napada otkazana je karnevalska povorka u njemačkom Braunschweigu. Je li to samo posljedica nervoze i straha ili je zaista bilo naznaka da se napad planira?

Bez kompromisa

Uz sav opravdani oprez – čak i ako je policija imala konkretna saznanja – ne možemo islamistima koji su na ratnoj nozi s našim društvenim poretkom i običajima dozvoliti da nam određuju svakodnevicu. Poslije svakog od ovih napada, mora vrijediti princip koji je glasno iskazan i na upečatljivim prosvjedima u Parizu: „Ne bojimo se.“ Naravno da to nije lako, ali oni koji dozvole strahu da caruje u ovim okolnostima, već su izgubili.

I izgubljen je i svaki pokušaj da se umire duhovi idejama poput zabrane bogohuljenja i sličnim kompromisima, koji su usmjereni prema očekivanjima određenog broja muslimana. Što dolazi posle tog poteza? Iz raznih europskih gradova već stižu vijesti o samozvanim muslimanskim čuvarima koji maltretiraju ili prijete djevojkama u kratkim suknjama ili mladim ljudima koji idu u provod. Što je sljedeće, obveza da žene nose marame?

Otvoreno i kritički

Naša društva u Europi nikada neće odgovarati gledištima vehabija ili drugih ekstremnih grupa u islamu. To se ne bi ni smjelo dogoditi, ni pod koju cijenu i ni pod bilo kakvim okolnostima. Da bi to postalo sasvim jasno, rasprava se mora voditi potpuno otvoreno i kritički. I tu nam ne pomažu teološke rasprave o manje ili više nasilnom kršćanstvu, islamu ili drugim velikim religijama. Iz radikalnog krila islama dolaze najnoviji napadi i generalno agresivni ton protiv onih koji drugačije vjeruju, a to se ne može objasniti ni oslabiti stradanjima tijekom križarskih ratova ili posljedicama španjolske inkvizicije. Niti je više valjana primjedba većine muslimana, koji su tolerantni i vole slobodu, da se ne moraju baviti ekstremizmom manjine. Njima pod ovim okolnostima ne preostaje gotovo ništa drugo neko da se aktivno razračunaju s usijanim glavama i nasilnicima unutar vlastite religije. Unutar islama je odavno potrebna politička i teološka rasprava o razvitku religije u 21. stoljeću, i o odnosu prema povijesti i tradiciji.

I zbog toga bi i mi Europljani trebali imati hrabrosti za otvoreni politički obračun oko ovih tema. I to na osnovu našeg pravnog poretka: nema pregovora o slobodi mišljenja, razdvajanju crkve i države i ravnopravnosti spolova. Sudar između liberalnih vrijednosti koje važe u našim društvima i one vrste islama koja ne razlikuje državno pravo i privatnu vjeru, temeljni je sukob koji se ne može prešutjeti. Sloboda da se misli drugačije je dostignuće koje moramo braniti jer ono daje prostor unutar kojeg svako može biti posvećen nečemu – kao kršćanin, musliman, Židov, hinduist, ateist ili sljedbenik bilo koje druge duhovne ideje.

Zapovjedi Ustava važe za sve

Niti jedan musliman u našoj sredini ne smije nametati nekom tko drugačije vjeruje svoje shvaćanje zemaljskog i vječnog života, a isto važi i za tradicije i običaje. Istodobno, on uživa slobodu prakticiranja vlastite religije, koja u mnogim islamskim zemljama više nije zaštićena. Osnova za suživot u Njemačkoj je Ustav. Tamo je zapisano sve što je neophodno, i to važi za sve koji žive u oblasti na koje se on odnosi, bez izuzetka. Premijerka Danske je u pravu: moramo odbiti napade onih koji žele nasrnuti na naša otvorena i slobodna društva.