Mi smo jedan narod!

Nas Nijemce odlikuju dvije osobine: mi smo uglavnom jako temeljiti što god radili, a često sami sebe stavljamo pod znak pitanja. Bojimo se da nismo normalni, imamo još uvijek poremećen odnos prema našem nacionalnom identitetu. Nijedna druga europska nacija prije 25 godina nije se ponovno ujedinila, nakon što su 40 godina postojale dvije države s potpuno različitim društvenim sustavima. Ali tko bi osim nas Nijemaca 25 godina nakon pada Berlinskog zida pokrenuo istraživački projekt koji se bavi samo jednim pitanjem: jesmo li mi jedan narod?

Studiju je naručila povjerenica savezne vlade za istočnonjemačke savezne pokrajine. Iris Gleicke, tako se zove sadašnja nositeljica te pomalo anakronističke titule, nema uopće nikakvog interesa, baš kao i svi ljudi na položajima, da njezina funkcija postane suvišna. I tako je ona rezultate istraživanja predstavila jednom upravo salomonskom rečenicom: Njemačka je doduše „ujedinjena, ali još nije jedno“.

Što to znači?

Jedno pitanje, gospođo Gleicke: možemo li i želimo li mi Nijemci uopće biti „jedno“? Što to uopće znači? Moramo li onda imati ista mišljenja i vrijednosti? Zar ne veličamo Europsku uniju, općenito europsku kulturu, baš zbog raznolikosti? Zar raznolikost nije bogatstvo?

Zašto bi sad baš u Njemačkoj nešto drugo trebalo biti cilj? I baš zato što se razlikuju pejzaži i gradske panorama na jugu Bavarske i na baltičkoj obali Mecklenburga, isto tako bi se smjeli razlikovati i ljudi koji tamo žive. I više od toga. Ljudi se smiju razlikovati jer su na primjer muškarci i žene, Švabe i Frizijci, inženjeri I pomoćnici u kuhinji, zato što žive u metropolama ili na selu. Ili zato što žive na tlu bivše zapadne i istočne Njemačke.

Razlike bi bile problem tek onda kada bi ljudi iz jednog dijela zemlje većinski odbacili politički sustav Njemačke. Ili kad bi prema “drugima” osjećali mržnju i netrpeljivost. Ali to u Njemačkoj uopće nije slučaj: pretežita većina Nijemaca je zadovoljna, podržava demokraciju kao državnu formu i dobitkom smatra ujedinjenje dviju njemačkih država – za obje strane. Tamo gdje je bilo velikih razlika između istoka i zapada, one su se znatno “otopile” u samo jednoj generaciji. Razlike koje još danas postoje mogu se objasniti različitim životnim putovima i iskustvima.

Diktatura i promjena sustava

Jedan primjer: samo 46 posto istočnih Nijemaca bivšu DDR smatra “nepravednom državom”. Na zapadu je broj onih koji to misle, a to opet ne iznenađuje, znatno veći. Ta spoznaja naravno boli žrtve bivšeg sustava, radi se ipak o desetljećima njihovog života, o njihovoj svakodnevici. S druge strane bi si svatko tko je bio svjestan da živi u nepravednoj državi morao postaviti pitanje o svojoj upletenosti: što sam znao o onome što je radio režim? Jesam li i ja bio počinitelj? Zašto nisam pružio otpor? Razumljivo je da se izbjegava većina tih pitanja. U Saveznoj Republici Njemačkoj 50-ih i 60-godina moglo se promatrati isti fenomen, kad god bi se radilo o nacističkoj državi, što se opet ne može uspoređivati s DDR-om.

Zato je najpozitivnija poruka studije: kod mladih ljudi, koji su rođeni tek nakon pada Berlinskog zida, već danas nema nikakvih razlika kad se radi o pogledima na svijet i vrijednostima. Kod pozitivnih rezultata, ali i kod negativnih, na primjer kod ksenofobije i antisemitizma. Najkasnije za 25 godina će zato i Iris Gleicke moći zaključiti da smo mi Nijemci „jedno“. A ja mislim da već danas vrijedi, baš kao i prije 25 godina: Mi smo jedan narod!