Važeći zakon, bez alternative
Kancelarka Merkel u petak (15.4.) je prezentirala svoju najbolju stranu kao žena koja upravlja njemačkim državnim zadaćama. Danima se spekuliralo oko toga hoće li savezna vlada udovoljiti zahtjevu turskog predsjednika Erdogana da se pred njemačkim sudom raspravlja o njegovoj tužbi protiv voditelja ZDF-a Böhmermanna zbog osobnih uvreda. Sad je Merkel „oslobodila“ put da njemački sudovi odluče je li Böhmermann svojom pjesmom doista uvrijedio turskog predsjednika.
Merkel odlučuje na temelju zakona
Odluka Angele Merkel da posao prepusti pravnoj državi je razumna, i to iz više razloga. Ona to radi na temelju aktualnog zakonodavstva. A sastavni dio zakonodavstva je i sporni paragraf 103 Kaznenog zakona koji kaže da se vrijeđanje nekog inozemnog državnika može kazniti zatvorskom kaznom u trajanju do tri godine ili novčanom kaznom.
Taj paragraf zvuči zastarjelo i nadiđeno, i to je doista tako. Nastao je početkom 20. stoljeća u jednoj drugačijom Njemačkoj. Tada pravna država nije tretirala načelo ravnopravnosti tako ozbiljno, a onaj tko je vrijeđao autoritete morao je računati s oštrom reakcijom vladajućih elita: samovoljno i nepredvidivo. Obzirom da su takve misli u modernoj demokraciji ne samo zastarjele, već jednostavno nedemokratske, dobro je da savezna kancelarka u istoj rečenici sa „slučajem Böhmermann“ kaže da želi ukinuti taj paragraf do 2018. „Nepotreban“, tako kaže Merkel, i to je samo ljubazna formulacija.
Dobro je i da kancelarka ne pada u zamku da u kontekstu teškog njemačko-turskog odnosa ne napusti staze pravne države. Zato ona inzistira na pridržavanju važećih zakona, pa i zakona koji u današnjim okolnostima ni u kojem slučaju ne odgovaraju modernom poimanju prava. Da skratim: bez obzira što se mislilo o osobi turskog predsjednika, bez obzira koliko on nekome bio vjerodostojan, dvojben ili despotski – njega se osobno ne može kazniti za propuste njemačkog zakonodavstva zato što još nije ukinulo taj paragraf, to naime ne bi bila uzorna pravna država. Merkel je uvjerena u snagu pravne države, rekla je u petak. I upravo je to povjerenje ono što bi kao odgovor trebalo „otići“ u smjeru Turske i predsjednika Erdogana.
Pjesma koja se ne sviđa svima
Otkako je savezna vlada na razini EU-a s turskom vladom sklopila sporazum o svladavanju izbjegličke krize, sve nekako u njemačko-turskom odnosu miriše na ucjenu. I u „slučaju Böhmermann“ komentatori u cijeloj zemlji kancelarki predbacuju da turski predsjednik ima posebni tretman, zato što o njegovoj naklonosti ovisi (ne)uspjeh procesa svladavanja izbjegličke krize. Ti će prigovori utihnuti s početkom pravnog procesa. Jer taj proces budi ogromne šanse, za novo pozicioniranje slobode medija i tiska u Njemačkoj.
Ono što je Böhmermann „upakirao“ u svoju pjesmu, to se nekome može i ne svidjeti. Može se nazvati pubertetskim, vulgarnim, pa čak i preziranjem ljudi. Je li to kazneno-pravno relevantno, to će se tek pokazati. U procesu, u kojem će se pred očima javnosti, iznova „uštimavati“ odgovor na pitanje gdje počinje vrijeđanje u javnom diskursu i – gdje završava. I kako mi želimo tretirati prava osoba u medijskom društvu.
Svi pred zakonom moraju biti jednaki
Šarm tog procesa je da odgovori na ta pitanja ne vrijede više samo za veličanstva i državnike stranih zemalja, već i za sasvim normalne ljude, bez obzira obnašali oni neku dužnost ili bili sasvim obični građani. Jer kad se nekoga vrijeđa, onda je svejedno je li pogođena osoba kancelar, umirovljenica ili nezaposlena osoba. Ljudsko dostojanstvo ne poznaje hijerarhije. Ako se ta misao uspije „probiti“ u prvi plan u slučaju Böhmermann, onda to na koncu može biti stvarni dobitak za našu demokratsku kulturu. Jer uvrede gospodina Erdogana iz Ankare ne smiju vrijediti više nego kad gospodinu Fuchsu iz Berlina pogrdnim rječnikom i seksualnim imputiranjem priopćite: pa koje gluposti piše taj čovjek!