Koncil koji je modernizirao Katoličku crkvu
11. listopada 2012
Drugi vatikanski koncil, koji je počeo 11. listopada 1962., bio je svjetski događaj. Okupio je oko 2.800 katoličkih biskupa iz čitavoga svijeta i više od 100 nekatoličkih promatrača s pet kontinenata i iz potpuno različitih političkih i društvenih sustava (slika gore). Bio je to prvi veliki crkveni događaj u eri modernih medija i zrakoplovnih letova, što je povećalo napeta očekivanja u vezi s događajem u Rimu.
Iznenađujući poziv za reformama
Ali, napetost je proizlazila prije svega iz najava same Crkve. Jer, kad je Papa Ivan XXIII. 25. siječnja 1959. najavio Koncil, nepuna četiri mjeseca nakon što je izabran za papu, bila je to senzacija koja je iznenadila cijeli svijet, i izvan katoličkih krugova. Svi katolički biskupi iz čitavoga svijeta trebali su raspravljati o pitanjima vjere u modernom vremenu i donijeti odluke o eventualnim promjenama.
Papa je prilikom otvaranja Koncila upozorio da se "ne ponavlja stalno samo naučavanje otaca i teologa iz starijeg i novijeg vremena". Od 11. listopada 1962. do 8. prosinca 1965. su se takozvani koncilski oci u četiri jesenska radna razdoblja bavili mnoštvom tema, koje su se nakupljale desetljećima. Od zadnjeg takvoga koncila, Prvog vatikanskog, koji je usmjerio pogled na papin autoritet u naučavanju Crkve, bile su prošle već 92 godine.
Bliskost vjerniku
S ukupno 16 dokumenata, Drugi vatikanski koncil je pokušao približiti Katoličku crkvu pitanjima vremena i uveo brojne reforme. Prve riječi konstitucije "Gaudium et spes" pokazuju jezični stil koji se mnogih dojmio: "Veselje i nada, žalost i strah današnjih ljudi, osobito siromašnih i ugroženih svih vrsta, veselje su i nada, žalost i strah Kristovih apostola. I nema ništa ljudsko što ne bi odjeknulo u njihovim srcima…" Biskupi su formulirali blizinu čovjeku koja je od tada za Crkvu obveza i mjerilo.
Za vrijeme trajanja Koncila kontroverzno se raspravljalo, pa i glasno prepiralo u većim ili manjim krugovima. Među vođama reformskih snaga isticali su se uz druge sjeverne Europljane Nijemci: kelnski kardinal Josef Frings (1887-1978) i mladi teolozi Joseph Ratzinger i Hans Küng, čiji su se putevi drastično razišli. Danas 85-godišnji Ratzinger je papa, a 84-godišnji Küng je već desetljećima jedan od najistaknutijih kritičara katoličke crkve.
Kardinal Walter Kasper, koji je, kad je Koncil počeo, bio 29-godišnji svećenik, danas ocjenjuje reformsko ozračje Koncila kao "ispunjenje čežnja". Ovaj događaj je, kako kaže, naglasio crkvu kao "karizmatičnu veličinu" a ne tek kao puku instituciju. Stoga je velika želja kardinala Kaspera povratak Koncilu i duhovnoj dimenziji crkve.
Iza ove želje se nazire i otrežnjenje s obzirom na razvoj Katoličke crkve u posljednjih 50 godina: s jedne strane ojačanje Rimske kurije a s druge pozivi crkvene baze za pojačanim reformama. Katolička crkva se tako još i dan danas bori sa suprotstavljenim težnjama kontinuiteta i promjene koji su ustanovljeni s Drugim vatikanskim koncilom. Ove težnje su u teološkom smislu ostale nepromijenjene i nakon Koncila: ovdje se ne radi o nekoj novoj nego o obnovljenoj Crkvi, i to u smislu tradicije.
Sukobi koji traju
Sukob oko smjernica nakon Koncila posljednjih godina ponovno pojačano zaokuplja Katoličku crkvu. Smjer jedne manje grupe okupljene oko francuskog kardinala Marcela Lefebrea (1905.-1991.) koji je slovio za jednog od najžešćih kritičara reformi, još i dan danas zaokuplja pozornost crkvenog vodstva iako je njihov utjecaj tijekom Koncila bio malen. Sve reformske odluke, poput liturgije na materinskim jezicima, naglasak ka odvajanju države i crkve te novi pozitivniji odnos prema židovskoj vjeri, su donesene uvjerljivom većinom.
Iza suprotstavljenih frakcija su se krile i suprotstavljene ideje o tomu kako bi trebalo ići dalje, iako se i jedna i druga strana pozivala na povijesni kontinuitet. No dok su protivnici reformi htjeli ostati pri crkvenim učenjima i praksama posljednjih stoljeća, reformisti su se pozivali na Sveto pismo kao i tekstove sa samih početaka kršćanstva. Ovaj sukob u pozadini tinja još i danas. Pritom je Papa Ivan XXIII. još na samom početku Koncila poslao upozorenje u smjeru kritičara: on ih je nazvao "navijesnicima nevolja" koje doduše odlikuje "visoki stupanj revnosti" ali istodobno "ne pokazuju izraziti smisao za mudrost i mjeru". Papa je ovoj grupi poručio kako u "modernim vremenima siju nepravdu" te se ponašaju "kao da nisu ništa naučili iz povijesti" koja je, na kraju krajeva, "životna učiteljica".