Kozarčani nisu dobrodošli u svom rodnom mjestu

Na putu Banja Luka-Prijedor, kod skretanja za Omarsku i Trnopolje, nemoguće je oteti se slikama strašne prošlosti: izgladnjeli i pretučeni logoraši, izbjeglice, silovane žene, masovne grobnice. A onda, samo nekoliko stotina metara dalje, tabla s natpisom Kozarac, slika potpuno drugačija: nove kuće, živopisne fasade, zelena dvorišta, cvijeće i djeca. Većeg kontrasta nema: s jedne strana smrt, s druge život.

Prvim povracima i prvi incidenti

Na posjedu pokraj mjesta, Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika gasi traktor i razgleda zemlju koja, kako kaže, dugih 15 godina nije bila obrađivana. "Pravi Kozarčani još su se 1992. odlučili vratiti, tako da smo već 1999. imali prvu veću grupu povratnika, i od tada se i golim okom može vidjeti da je povratak ovdje u nekom fizičkom smislu završen“, kaže Čirkin te dodaje kako je gotovo sve obnovljeno i sada je ključni problem kako opstati. Nakon rata, sve kuće u Kozarcu bile su popaljene i porušene, priča Čirkin, a svi starosjedioci protjerani. Tada, 1996. većina Kozarčana boravila je u Sanskom Mostu, dosta njih i u zemljama zapadne Europe, povratak su, priča Čirkin, detaljno organizirali i u prvoj grupi povratnika bili su pravnici, učitelji, inženjeri - i pet izaslanika u entitetskoj skupštini u Banja Luci. S prvim povracima, vezani su, međutim, i prvi incidenti, sjeća se Čirkin: “Naši ljudi su i fizički napadani, rušeni su objekti koje smo obnavljali i tako dalje. Reakcija vlasti bila je ’ma kakav povratak, taman posla, možete doći, obići, vidjeti’, međutim, mi smo vrlo jasno rekli ’hoćemo’ i tako je i bilo."

Najteže je suočiti se sa stvarnošću

Kozarčani međutim, kaže Čirkin, nisu posustali. 70 posto njih vratilo se u svoje domove i na svoje posjede. Kuće i džamije su obnovljene, otvorene su trgovine i tvornice, obnovljena je škola i zgrada mjesne zajednice. Važnu ulogu u povratku odigrala je kozaračka dijaspora, kaže Čirkin, ali i međunarodna zajednica: austrijski Caritas, njemački THW i nekoliko humanitarnih organizacija iz Skandinavije. Svi oni podržavali su i rad udruge "Srcem do mira", koja je paralelno s tehničkim dijelom povratka radila na senzibiliziranju svijesti lokalnog stanovništva, kako povratnika, tako i onih koji su u Kozarcu živjeli neposredno nakon rata, a koje je naselila tadašnja vlast, riječi su predsjednice udruge, Emsude Mujagić. "Najteže je bilo suočiti se sa stvarnošću i najteže je bilo onima koji su izgubili članove svoje obitelji - dijete, muža, sestru, brata - i onima koji su prošli te sve silne torture, silovanja, mučenja itd. Upravo takve osobe bile su naša ciljana grupa i mi smo, uz pomoć stručnjaka iz cijelog svijeta, postigli da te osobe prihvate ta sjećanja onakva kakva uistinu i jesu, svjesne da svojom ljutnjom i mržnjom ne mogu vratiti svoje najmilije koji su ubijeni, da ne mogu ništa učiniti protiv onog što im se dogodilo, a da svojim pozitivnim primjerom pokažu da nisu osvetnici", priča Mujagić.

Između 1.500 i 1.800 Kozarčana ubijeno je u zadnjem ratu ili se smatraju nestalim, među njima, objašnjava Emsuda i nekoliko Srba koji nisu prihvatili rat i nesreću koja se dogodila i koji su takođe žrtve tadašnje srpske politike. Sama Emsuda ostala je bez 48 članova svoje obitelji. Sva ta bol, objašnjava, ipak ne smije biti razlog za mržnju. Udruge "Srcem do mira“ organizirala je susrete s lokalnim zajednicama gdje su bili okupljeni ljudi različitih vjeroispovijesti, kaže Emsuda. Dodaje kako taj posao još nije završen, a bio bi neophodan da se takvo zlo nikad i nikome više ne ponovi.

"Policija obukla samo drugu uniformu"

Da se na tom još mora raditi, kaže, potvrđuje i današnji odnos vlasti prema povratnicima. "Sada politika radi na jedan drugi način. Kada su vidjeli da se vraćaju mladi ljudi, da se vraćaju djeca, onda su počeli neizravno da ometaju njihov povratak. Danas je vrlo teško doći do dokumenata ako se radi o otvaranju neke tvrtke. Sva ta dokumentacija košta više nego što sama tvrtka. Zatim su tu stalno razne inspekcije itd.", objašnjava Emsuda. I Sead Čirkin priča kako je danas pomoć lokalnih vlasti samo deklarativna. Električna energija i dalje je katastrofalna, telefonsk mreža loša, a ambulanta još uvijek improvizirana i smještena u školi. “Prvi povraci bili su vezani uz prve incidente, a time je upravljala policija i rekao bih da je ta vlast koja je onda djelovala na takve načine, danas samo obukla drugu uniformu. Ne vjerujem da nas rado gledaju ovdje. Morate dokazivati da je telefon bio vaš, a imate svoje ime i prezime u svim imenicima, morate dokazati da ste imale kuću, a temelji i ruševine su još uvijek tu, pa se one ne mogu obnavljati itd, itd…“ Sam pojam “povratnik“, kaže Čirkin, Kozarčane definira kao ljude neke druge vrste, a oni, kako kaže, nisu povratnici već starosjedioci.

Diplomirani pravnik danas se bavi stočarstvom, prošle je godine proizveo 30.000 litara mlijeka. Stanovnici cijelog Kozarca proizveli su prošle godine 1,5 milijuna litara mlijeka, većinu je otkupio njemački Meggle. "To znači, milijun i pol maraka koji su ovdje napravljeni i ovdje potrošeni", kaže Čirkin i dodaje kako je po tom pitanju kapacitet Kozarca i do pet puta veći. Kozarac je, objašnjava, oduvijek bio poznat po poduzetništvu, po stočarstvu i voćarstvu. Kozaračka šljivovica izvozila se i prije rata i odavno je, kaže, kozarački brend. "Ovo kozaračko blago naša je budućnost“, riječi su Čirkina. To, i oko 500 djece koliko ih u međuvremenu pohađa osnovnu školu u Kozarcu.

Autor: Emir Numanović

Odgovorna urednica: M. Ljubičić