Kriza sa plinom – prilika za atomski lobi?

Na primjer Švedska: tamo je još 1980. održan referendum o napuštanju atomske energije i zatvaranju 12 nuklearne elektrane u toj zemlji. Obzirom da se neposredno prije dogodila nesreća u Harrisburgu u Sjedinjenim Američkim Državama, i oni neodlučni su se priklonili opciji da Švedska napusti svoje atomske elektrane. Doduše Šveđani vole najprije dobro promisliti i onda odlučiti dugoročno: građani su odlučili da se elektrane zatvore tek za trideset godina, dakle godine 2010. Danas, četri godine prije nego što bi se to trebalo dogoditi, barem neki u Švedskoj se osjećaju taocima odluke donesene prije četvrt stoljeća: Švedska oko polovice svoje potrošnje osigurava putem atomskih elektrana. Snaga vode i vjetra se u toj zemlji još jedva uopće može koristiti više nego što se koristi - a to znači povratak na "stare" metode, dakle na fosilna goriva. A to pak indirektno znači da bi Švedska bila jedna od rijetkih zemalja koja planira značajno povećanje emisije ugljičnog dioksida.

Finska nema ni nafte ni sunca ni mogućnosti iskorištavanja vodene energije

Iako je taj argument - atomske elektrane ne emitiraju plinove koje izazivaju efekt staklenika - zvučio kao dobar vic kada ga je izvalio američki predsjednik Bush, u susjednoj Finskoj je u rujnu prošle godine počela gradnja prve atomske elektrane u Europi nakon Černobila: reaktor u Olkiluotou bi trebao početi sa radom 2009. i gradi ga jedan njemačko-francuski konzorcij. Finci su se dugo opirali gradnji atomskih elektrana - još u sedamdesetima je tamošnja industrija željela izgraditi pet elektrana a još prije 13 godina je parlament odbio dati dopuštenje za gradnju. Ali mišljnjenje se, deset godina kasnije, promijenilo - ne na kraju obzirom na nove okolnosti: Finci nemaju nafte ili plina kao njihovi susjedi Norvežani, nemaju ugljena a i krajolik je previše ravan da bi se mogla koristiti snaga vode. Od sunca, tako daleko na sjeveru, također nema neke velike koristi a istovremeno potrošnja raste - i biti će još veća. Štednja ništa ne pomaže jer energiju treba finska metalska industrija, industrija papira, kemijska indistrija, sektor elektronike i svi će je trebati još više. Sa druge strane, Finci se nipošto ne osjećaju ugodno dok 70% njene energije dobivaju iz Rusije.

Italija ima sunca, ali rasipa i ono što ima

Ali ni na jugu Starog Kontintenta, u Italiji se ne osjećaju ugodno kada 80% njihove potrošnje ovisi o fosilnim gorivima. Doduše, ova inicijativa da se poništi odluka donesena na referendumu 1987. o napuštanju atomske energije također je tijesno povezana sa interesima Silvija Berlusconija i lobijem dva elektrodistributera koji su praktično monopolisti u zemlji. Uostalom, problem ovisnosti time ne bi bio riješen, misli Guido Viali, stručnjak za pitanje energije: "Danas ovisimo o Rusiji, sutra o Alžiru - zemlji koja nas može ucjenjivati sa svojim plinom iako zapravo nema nikakvog drugog strateškog značaja osim da nas opskrbljuje plinom. Ali ni sa atomskom energijom jer, osim što bi nastupili problemi sa okolišom, i kod urana smo ovisni od uvoza."

Ipak, svugdje u svijetu niču nove atomske elektrane - trenutno se gradi 30 postrojenja - a malo od tih zemalja ima i vlastiti izvor urana. Planira ili se već gradi atomska elektrana u Argentini, Brazilu, Sjevernoj Koreji i čak osam u Južnoj, dvanaest u Japanu i osam u Indiji. Ali Viali smatra da Italija prije svega treba naučiti štedjeti energiju: "U svim područjima trebamo tri ili četri puta više energije nego što nam bilo potrebno kako bi održali postignuti životni standard. I zašto? Zato jer nedostaje svaka državna potpora za štednju ili za upotrebu prirodnih izvora koji nam obilato stoje na raspolaganju. Prije svega kada je riječ o sunčevoj energiji: Italija se može smatrati sretnom jer je kod nas emisija sunčeve energije četri puta veća nego kod ostalih europskih zemalja. A ipak, osam milijuna Šveđana koriste četri puta više sunčeve energije nego 55 milijuna Talijana."

I njemački distributeri vrebaju priliku

Ipak: postrojenja za eksploataciju sunčeve energije ili snage vjetra kud i kamo su skuplja, računato po cijeni proizvedenog megavata, nego atomske elektrane. Zato je i u Njemačkoj i uvjetima energetske ovisnosti, ministar gospodarstva Michael Glos ponovno pokrenuo staru raspravu: "Činjenica da se količina energije koju dobivamo iz uvoza može i smanjiti, mora nas natjerati na razmišljanje da li da ono, što već imamo u zemlji od potencijala za proizvodnju energije - a tu su i atomske elektrane koje se namjerava zatvoriti - da li da sve to napustimo tek tako."

Ali ministar okoliša Sigmar Gabriel ne misli da se ova rasprava sada povela slučajno. Vjerojatno i ima nešto u tome da iza nje stoje konkretni interesi distributera: baš sada, kada je struja skupa zadržati svoje atomske elektrane, ne da bi cijena pala nego da bi prije svega njihov profit narastao. Ali njemački ministar okoliša podsjeća da se time nimalo ne bi riješio glavni problem - ovisnost se ne bi smanjila nego bi još i narasla: "Ako želimo biti neovisniji od uvoza, onda je put atomske energije sigurno pogrešan jer i uran moramo uvoziti. Ali baš uran je gorivo koje će nam još najkraće stajati na raspolaganju - naime, to ovisi o upotrebi ali to će biti između 20 i 60 godina, dakle još kraće nego nafta ili plin. Obzirom na to naravno da nije osobito mudra strategija zamjeniti ovisnost od plina sa još većom ovisnošću od urana."