Kruh naš svagdašnji - na smeću

Svaka druga glavica salate, svaki drugi krumpir, svaka druga rajčica i svaki peti kruh - u industrijskim zemljama svakodnevno oko 50 posto živežnih namirnica, iako su još uvijek u jestivom i dobrom stanju, završava na otpadu. Isto tako, namirnice koje ne izgledaju onako kako ih propisuju zakoni i pravila, nikada niti ne stignu do trgovina već se bacaju odmah. Istodobno svakodnevno pristižu sve dramatičnije slike i izvještaji o gladi koja uzrokuje bolesti i odnosi na desetke tisuća života. 

Premali krumpiri i tablice za očitavanje boja rajčica

O problemu prehrambene industrije, o društvu kojem je najvažniji konzum, o (ne)pravednoj raspodjeli hrane – do sada je već snimljeno mnogo filmova. Neki u središte pozornosti postavljaju klimatske promjene kao preduvjet nesrazmjera gladi i sitosti, drugi se bave političkim i gospodarskim zakulisnim igrama u kojima jedino profit igra odlučujuću ulogu, dok oni treći  govore o odnosima između ekonomije i ekologije. Ovaj najnoviji, redatelja Valentina Thurna, „Taste the Waste“, govori o sličnom – riječ je i ovoga puta o prehrambenoj industriji ali s naglaskom na otpad koji ova svakodnevno proizvodi. Pri tome naravno nije samo riječ o velikoj količini raznih plinova koji tijekom proizvodnje i prerade namirnica odlaze u atmosferu, već prije svega o hrani koja, iako bi je se moglo konzumirati, odlazi na smeće.

 

U filmu primjerice susrećemo poljoprivrednika Friedricha Wilhelma Greafe zu Baringdorfa koji 40 do 50 posto svog krumpira mora baciti jer njihova veličina i oblik ne odgovaraju onima kakvi bi trebali biti prema pravilima EU-a. On kaže kako to po njegovom mišljenju nije u redu jer su krumpiri, bili oni veći ili manji, u svakom slučaju jednako kvalitetni. Situacija je slična i u SAD-u. Ovdje poljoprivrednici sami uništavaju do 10 posto svog uroda ( voća i povrća) jer ih velike trgovine ne žele kupiti budući da su izgledom drugačiji od normi. Jedna od najvećih „perverzija“ koje ovaj film prikazuje su posebne tablice prema kojima se mjeri boja rajčica. I kod najsitnije razlike u nijansi, ovo povrće završava na otpadu.

Ludilo svježinom

Međutim, poljoprivrednici nisu jedini koji bacaju hranu. To čine i sami potrošači i to masovno. „Svake godine se u zemljama Europske unije baca 90 milijuna tona hrane. Kada bi se ovu količinu stavilo na kamione njih bi bilo toliko da bi činili kolonu dugu poput  ekvatora“, kaže se u filmu. Prikazi primjerice tržnice u Parizu i Japanu gdje trgovci bacaju naranče samo zato što „nisu od danas, a sutra ionako dolaze svježe“, na svoj su način doista potresni.

 

No, Valentin Thurn u svom dokumentarcu ne prikazuje samo sve užase modernog, industrijskog društva već pokazuje i moguća rješenja. Tako primjerice u Japanu, hrana koja više nije najsvježija se ponegdje ne baca već je se prerađuje u hranu za životinje. Na taj način, kažu u filmu, se sprečava daljnje uništavanje tropskih šuma kao i rast cijena žita. Jedna znanstvenica iz Beča dodaje da bi svatko trebao u sebi osvijestiti ovaj problem – „uvijek kada u trgovini želite kupiti jabuku i pretražujete toliko dugo dok ne nađete onu savršenu, trebate znati da time podržavate sustav koji će sutra opet tone nesavršenih jabuka jednostavno odbaciti“.

Gladni bi se mogli tri puta nahraniti

Bacanje hrane utječe i na klimatske promjene. Thurn u svom filmu citira jednog američkog znanstvenika koji kaže da otpad namirnica uzrokuje oko 15 posto ukupne svjetske proizvodnje metana. „Kada bi se otpad hrane smanjio za 50 posto, to bi za našu klimu imalo isti pozitivan učinak kada bismo iz prometa povukli svaki drugi automobil“, naglašava redatelj.

 

Ono što je možda najšokantnije, iako to većina već odavno zna, je činjenica da namirnice koje završavaju na smeću zapravo povećavaju cijenu hrane i uzrokuju nestabilnost tržišta hrane na cijelom svijetu. „Time naše bacanje hrane koja je još u redu zapravo indirektno uzrokujemo stvaranje gladi u svijetu“, kaže u filmu Joachim von Braun iz Centra za istraživanje razvoja iz Bonna. Drugim riječima, i time završava ovaj film, moglo bi se u jednoj rečenici sažeti i reći: „S hranom koju Europa i SAD svakodnevno bacaju, mogli bi se tri puta nahraniti svi gladni ovoga svijeta“.

Autor: Željka Telišman (dpa, epd)

Odg.ured: N. Kreizer