Kvaliteta ili gledanost - pitanje je sad?

"Javno-pravni radio i televizija trebaju svojim programima informirati, obrazovati, savjetovati i zabavljati. Uz to je njihov poseban zadatak objavljivati priloge o kulturi." Tako stoji u njemačkom Državnom ugovoru o radiju i televiziji iz 1991. godine koji je i danas na snazi.

Kada bi javna televizija, dakle prvi i drugi program ARD i ZDF, svi treći programi pojedinih saveznih zemalja, te posebni kanali 3Sat, Phoenix, Arte i KiKa ispunjavali svoje programske zadatke sukladno zakonskim odredbama, njemačko bi stanovništvo bilo među najinformiranijim, najobrazovanijim i najkulturnijim na svijetu.

Podcjenjivanje gledatelja

Ali realnost je drugačija. U svibnju prošle godine je ugledan redatelj dokumentarnih filmova Hubert Seipel po nalogu Sjevernonjemačke radio-televizije NDR odletio u Afganistan da snimi reportažu o njemačkim vojnicima u toj zemlji. Kamermana nije dobio, s obrazloženjem da je to preopasno, sve je sam morao snimati. Proveo je tamo dva tjedna, obilazio je mjesta terorističkih napada, razgovarao je sa žrtvama američkih bombardiranja. Kasnije je još tri puta išao u Afganistan, uvijek po dva-tri tjedna, prikupljao novi materijal. Po povratku u Hamburg je obrada filmova i montaža trajala mjesecima. Kada je film konačno prikazan na televiziji, mogao je dobiti samo kasni termin: početak emitiranja 23 sata i 30 minuta.

Seipel je na to navikao. On je i ranije radio dokumentarne filmove, primjerice o aferi Volkswagen, o posljedicama globalizacije i o imperiju ruske kompanije Gazprom. 23.30 - ranije nikada nije išlo. Kada svoje urednike pita zašto, oni samo sliježu ramenima: "Pa ti znaš da se tu ništa ne može, šefovi ne daju ranije."

Obrazloženje: "Težak materijal. Ljudi to ne vole gledati." Pritom se ne misli na teško razumljive priloge, već na tzv. emocionalno teške. Raniji termini su rezervirani za zabavne emisije, kvizove, filmove. Neki komentatori ironično kažu da glavni urednici na njemačkoj televiziji imaju za pojam "težak" onoliko izraza kao Eskimi za snijeg.

"Postotak gledanosti je naš bog!"

Glavni urednik, šef programa i direktor televizije postao je - postotak gledanosti. Broju gledatelja je sve podređeno. On se u Njemačkoj utvrđuje tehničkim sredstvima. U čitavoj zemlji je izabran reprezentativan uzorak kućanstava, koji dakle vjerno oslikava sastav i strukturu cjelokupnog stanovništva. Oni imaju posebne uređaje kojima se registrira kada se i koji program gleda. Na osnovu toga se izračunava udio na tržištu koji se u Njemačkoj naziva i kvota.

To da je privatna televizija poput RTL-a, Sat1-a ili Pro7-a orijentirana na komercijalne sadržaje, na udio na tržištu, na postotak gledanosti - to je svima jasno. Te se kuće financiraju putem reklama, što je više gledatelja to su skuplje reklame to je veća zarada. Računica je jednostavna.

Drugačije je sa javno-pravnim servisom. Njegov je zadatak drugačiji, jednako kao i način financiranja: od osam milijardi eura koliko je javna televizija prošle godine uknjižila, sedam milijardi je došlo na ime televizijske pretplate. To bi moglo značiti da je javna televizija manje ovisna o tržištu te sa shodno tome može ležernije nastupati i voditi hrabriju programsku politiku.

Kvalitete- samo floskula?

Ali tome nije tako. Kvota, postotak gledanosti je postala droga. Čitanje izvještaja sa najnovijim brojkama o emisijama proteklog dana za mnoge je urednike prva lektira kada dođu na posao.

Usprkos tome njemački javno-pravni servis još uvijek je među najzahtijevnijima u Europi. S izuzetkom Velike Britanije i BBC-a, nigdje se ne emitira više dokumentarnih programa, i više magazinskih ili informativnih emisija. Ali pažnja se ipak najviše poklanja gledanosti. kako to jedan urednik formulira: u javnosti svi glavni urednici govore samo o kvaliteti i potrebi još veće kvalitete. Ali na dnevnim konferencijama najprije se razgovara o kvotama, o postotku gledanosti. Najnoviji hit Prvog programa njemačke televizije je jedna telenovela: Crvene ruže. Postotak udjela na tržištu: 16 %. Super. (Zeit/za)