Lice i naličje Hildegard Knef

Blistavo vrijeme Hildegard Knef krenulo je nakon Drugog svjetskog rata, a na zvijezdanom je nebu, sa svim usponima i padovima, bila do same smrti prije tri godine. Knef bi 28. prosinca imala osamdeset godina. Taj je jubilej bio povod berlinskom Filmskom muzeju da javnosti, koja je u stopu pratila karijeru ove glumice, pjevačice i spisateljice, prikaže njezinu ostavštinu. Izložba nije propustila ni jedan detalj ove zvijezde koja je izgradila poseban stil i postala kraljica bulevarskog tiska – prikazan je tako i dokumentarac Felixa Moellera o ranim godinama Hildegard Knef u kojem je rasvijetljeno i jedno od do sada malo poznatih poglavlja iz vremena Drugog svjetskog rata, kada je bila u vezi s Goebbelsovim intimnim prijateljem i dramaturgom Reichsfilma Ewaldom von Demandowskim..

«Ovo bi joj se svidjelo»

Bacajući pogled na vitrine i crteže, haljine koje je nekad nosila, na fotografije, posljednji suprug Hildegard Knef, Paul von Schell kratko izjavljuje: «Ovo bi joj se svidjelo». To jasno otvoreno lice, melankoličnog pogleda, koje se samouvjereno smješka kameri, lice na kojem su intervenirali estetski kirurzi i koje je na kraju sve više pokrivao make-up – to je lice svih godina ipak ostalo jedinstveno. «Toliko je toga postigla svojom kreativnošću, da se uvijek odjednom otkrivao novi pogled i ta mnogostrukost i ta bezvremenost – priča von Schell. «Prilično sam siguran da će se i za pedeset godina ljudi zanimati kada to budu vidjeli.» Paul von Schell ovime misli na životno djelo svoje supruge, koje Filmski muzej sada predstavlja samo u isječcima.

Kobnih dvadeset sekundi nagosti

Na kronološki koncipiranoj izložbi u pet poglavlja, ostvaren je kontrast privatnog i javnog života što omogućuje publici da se približe toj umjetnici, koja je znala biti i sentimentalna i raskalašena, elegantna i elegična, izazovna, ali i vrlo stidljiva. Knef je rođena 1925. u Ulmu, ali je odrasla u Berlinu. U UFA-i je izučila za crtačicu animiranih filmova, ali se prijavila na natječaj za glumicu – i uspjela. Wolfgang Staudte snimio je 1946. film «Ubojice su među nama», priču o traumatiziranom povratniku iz rata, u kojoj međutim dominira Knef u ulozi odvažne mlade žene – bio je to novi tip snažne, samouvjerene, emancipirane, poluerotične žene. Nakon dva filma Hildegard je Knef izazvala prvi skandal u njemačkoj posljeratnoj povijesti – u ulozi prostitutke u filmu «Willija Forsta «Grešnica», stajala je deset sekundi gola pred kamerama.

«Hildegard Knef je bila ogledna figura za kulturnu i medijsku povijest posljeratne Njemačke. Televizija i bulevarski tisak pratili su ju od samog početka, uvijek je bila pod svjetlima javnosti, a djelomično je tu javnost tražila i sama, a javnost se njome zabavljala. Publika ju je s puno ljubavi zvala 'naša Hildica'», kaže kustosica izložbe Daniela Sannwald. Ali ako je Hildica napravila nešto što se publici nije svidjelo, odmah se okretala ploča.

Bez glasa u glazbene visine

Zbog obnaženog tijela iz «Grešnice» postala je persona non grata. Napustila je Njemačku i krenula iz početka na međunarodnom tržištu, u Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Hollywoodu – naučila je jezike, a fotografima je svoju mnogostrukost iskazivala kao smjerna djevojčica, raskalašena kaubojka ili kao vamp, sve dok ju nije zapazio Cole Poter – otpjevala je dvije njegove pjesme, ugledni američki glazbenik davao joj je instrukcije iz pjevanja, da bi na kraju Hildegard Knef trijumfirala u njegovom brodvejskom mjuziklu «Svilene čarape». Slavna Ella Fitzgerald je ocijenila – najveća svjetska pjevačica bez glasa.

Ploče Hildegard Knef, na kojima su uglavnom njeziine vlastite pjesme, do osamdesetih su se prodavale u milijunima. Autobiografskim romanom «Der geschenkte Gaul» - «Poklonjeno kljuse» 1970. slavi senzacionalnu premijeru kao spisateljica. Tog je trenutka svoj privatan život potpuno pružila na dlan javnosti. Bilo da je to bila tuga za umrlim prijateljima, carski rez, bračni slom, rak dojke ili briga za zdravlje kasnije rođene kćeri Tinke, kod Knef jednostavno ništa nije ostalo tajna. Išla je uvijek dalje i dalje, i uvijek drukčije – sve do smrti, 1. veljače 2002.