LiMo - Muzej moderne književnosti u Marbachu

U Muzeju je njemački književni arhiv, tako da je postao središnja ustanova za znanstveno proučavanje njemačke književnosti od prosvjetiteljstva do danas.

U muzeju se obično želi puno toga vidjeti, a ne toliko čitati; duga objašnjenja uz izložene predmete obično čitaju samo oni najuporniji. No, kako to riješiti u muzeju koji izlaže upravo tekstove, odnosno knjige?
38 staklenih vitrina veličine ormara poredano je u četiri duga niza duž glavne prostorije u kojoj je prigušeno svjetlo. U prizemlju se nalazi 1.300 eksponata osobito osjetljivih na svjetlost. Beskrajno obilje građe arhiva književnosti u Marbachu dade se samo naslutiti. To je blago koje je inače zakopano u podrumskim skladištima. Sada je arhiv dobio svoj lik i to bez ikakve "šminke". Knjige se posjetiteljima prikazuju takve kakve jesu - pojašnjava Heike Gfrereis, voditeljica Muzeja suvremene književnosti: "To znači bez ikakvih interpretacija, kojima ih inače pratimo, kada na primjer kažemo to ima veze s njegovim mladim danima u Beču, a ovo tu sa životom u velegradu ili s iskustvima 68-godine. U tom bi slučaju bile moguće sasvim drugačije prostorne prezentacije ili zvučne instalacije. Ovako kao što je ovdje izloženo, pisani su dokumenti lišeni svih dodataka. Nema dodatnih zvukova ili medija koji ih prate ili pojašnjavaju, jer je iz iskustva poznato da najviše pozornosti privlači nešto što je veliko, šareno ili što se kreće. To je tako i tu se ništa ne može učiniti, bez obzira koliko je dragocjen primjerak knjige koju izlažemo."

Književne poslastice govore same za sebe

Razdoblje moderne započinje koncem 19. stoljeća radovima filozofa Nietzschea, a završava u sadašnjosti. Dragocjeni rukom pisani dokumenti izloženi su takvi kakvi jesu, bez ikakvih dodataka, složeni po strogom kronološkom redu. U jednom drugom redu vitrina, kronološki poredan, prikazan je razvoj knjige. Izloženi su i razni osobni predmeti njemačkih književnika: tri haljetka u kojima je kršten Thomas Mann, rentgentska snimka lubanje Ericha Kästnera i šah kojeg je igrao filozof Gadamer. Opisi izloženih djela reducirani su samo na prezime i godine rođenja autora izloženog djela.
"Htjeli smo postići to da se ljudi doista posvete izloženom predmetu, a ne kao što je to najčešće slučaj na izložbama umjetničkih djela - da ljudi najprije čitaju kako se zove ta slika, tko ju je naslikao i isplati li se to uopće gledati? Time nastaje neka vrst pred-cenzure i mi zbog toga nismo davali opširnije opise eksponata."

Mislilo se i na PC generaciju

Tko ipak želi o njima više saznati, taj se može poslužiti multimedijalnim muzejskim vodičem. Na taj se način može po vlastitoj volji neke eksponate detaljnije razgledavati uz dodatne upute. No, muzej nije namijenjen samo znanstvenicima, već i kompjutorskoj generaciji, koja u muzeju isto tako treba doći na svoje. U drugoj prostoriji muzeja pisana je riječ predstavljena na razigrani način. Tu se elektronskim putem mogu "loviti" slova i sastavljati kraći tekstovi. Najmanji prostor muzeja posvećen je izdavačima i onima koji stvaraju književnost, a oni tu mogu pokazati svoj sasvim osobni pristup tekstovima, knjigama i autorima.

Marbach se mora obvezno posjetiti

Sve u svemu, svim se ljubiteljima književnosti ima što za ponuditi, smatra direktor njemačkog arhiva književnosti Ulrich Raulff koji poziva sve zainteresirane da se i osobno u to uvjere: "Dođi u Marbach jer tu možeš vidjeti bestselere od jučer i od prekjučer, kao i velika i mala djela književnosti. Tu se može vidjeti cjelokupni život književnosti tijekom jednog stoljeća s predmetima koji su ponekad vrlo začudni, fantastični, dirljivi, ponekad pomalo žalosni, ali uvijek vrlo dojmljivi. U svakom slučaju, radi se o vrlo lijepim predmetima. Svatko tko voli književnost, a ne samo sadašnje bestselere, taj zapravo mora doći u Marbach."