Ludi za glumom

Tisuće u Njemačkoj sanjaju o tome da postanu glumci, ali da bi do toga došla buduća glumačka garda mora proći kroz žrvanj glumačkih škola, ako uopće uspije proći audiciju. Svake se godine, na primjer za berlinsku akademiju Ernst Busch kandidira tisuću onih koji bi se popeli na daske koje život znače, no akademija prima samo trideset brucoša. No, onima koji uđu u krug izabranih predstoje naporne četiri godine: vježbe improvizacije, ritmički trening, učenje mačevanja, govorne vježbe, učenje tekstova napamet i vježbe za stjecanje samopouzdanja. Dokumentarist Andres Veiel svojom je kamerom pratio buduće glumačke naraštaje, njihovu borbu da ne izgore i da se ne izgube u procijepu između prevelikih očekivanja i vlastitih mogućnosti. Film ”Die Spielwütigen" - ”Ludi za glumom” početkom je mjeseca imao svoju njemačku premijeru, a već je na ovogodišnjem Berlinalu odlikovan nagradom publike "Panorama".

Andres Veiel kamerom je više od sedam godina promatrao četvero mladih ljudi: Stephanie, Constanze, Karinu i Prodromosa – na audiciji glumačke škole, u dnevnom boravku njihovih roditelja, kod svađa s profesorima, pri prvim ulogama, u zalagaonici, kod jedne casting-agencije u New Yorku te u jednim svatovima u Izraelu. Unatoč tisućama talentiranih kandidata, Andres Veiel teško je našao dobre protagoniste za svoj film: ”Za film je konačno bitno imaju li još što reći kada siđu s pozornice? Jer, kada im se oduzme uloga, glumci često djeluju kao šuplje bačve, drugim riječima, brbljaju, ne misle što govore, često su dosadni. A ono što je meni bilo jako važno jest da su to ljudi koji će me privući, da kada s njima razgovaram da ne mislim na hladnjak i što još moram nabaviti."

Veiel je pronašao prave. Njegov film pokazuje odrastanje četiri strasna talenta. ”Die Spielwütigen” je ugodan, autentični odgovor na razne televizijske show emisije u kojima se biraju pjevači, zabavljači i ini, koje ovaj redatelj smatra groznima: "To je kao u radijatorima na topli zrak – usišu se ljudi, u hipu ih se potisne gore, onda su nekoliko tjedana u zvjezdanim visinama, a tada ih se pusti da padnu. Zatim dolaze novi, koje se gura gore."

Ovaj dokumentarni film suprotnost je emisijama ”Njemačka traži superzvijezdu” ili ”Starsearch”. Nudi polagani, detaljan uvid u to kako talenti sazrijevaju u prave profesionalce. Film pokazuje kako na duge staze uspjeva preobražaj želje u stvarnost. No pokazuje i to da je konkurencija među glumcima ogromna, a zarada uglavnom mala. Osim toga nije svaka uloga zabavna. Prikazani su pravi ljudi u sasvim realnim situacijama: ”... a za to sam morao prekoračiti granice, koje postoje. A one su: gdje razgolićujem ljude, gdje od nekoga pravim karikaturu? A drugo: gdje je moja kamera, a time i moj pogled – voajerski?"

Redatelj Veiel ne zavarava ljude, ne čini ih smiješnima, čak i ako se oni sami sa sobom šale – primjerice kada se Prodromos prijavljuje jednoj agenciji u New Yorku, a ljudi ga ismijavaju jer nije pripremio ni jednu ulogu na engleskom. Andres Veiel svoje junake uzima ozbiljno, sa svim njihovim vrlinama i manama.

”Nije dovoljno da je netko emocionalno jak, da netko plače ili ima nervni slom , a pri tom ih kamera zoomira, tako da se vidi svaka suza koja teče prema usnicama – to nije to. Ljude želim obuhvatiti kao cjelinu. A to – što je zanimljivo – puno bolje postižem kada neke stvari ne pokažem, kada im djelomično ostavim auru privatnosti, a film zbog toga nije ništa manje emocionalno napet" kaže redatelj. Upravo suprotno: budući da Veiel ponešto daje tek naslutiti, gledatelj mora posegnuti za vlastitom maštom kako bi si do kraja domislio slike. Na kraju ne treba biti previše maštovit kako bi se shvatilo da je biti glumac prekrasno, ali istodobno strašno zanimanje. Trema odvodi na uzbudljive izlete u nepoznato, ali pri tom trpi vlastiti život. Samo rijetki postaju bogati i slavni. I nikome slava nije pala s neba. Potrebna je ekstremna izdržljivost, znatiželja, a pomalo i opsjednutosti, kako bi iz nekog talenta postao znalac, kao što je to bilo kod četvoro zaluđenih glumom u filmu Andresa Veiela.