Made in Italy? Ne još zadugo...

Italija je poznata po svojim umjetnicima. Oni ručno izrađuju unikatna remek-djela, čak i u doba kada se većina toga masovno proizvodi. No ovi umjetnici i njihova remek-djela u opasnosti su od nestajanja. 34-godišnjoj Negar Azhar Azari mnoga su se vrata zatvorila prije nego što je napokon pronašla mjesto gdje može izučavati zanat za bakropis i izradu nakita.

U vitrinama u studiju Negar Azhar Azari nalaze se izrezbarene umjetnine koje je izradila alatima za graviranje iz Firence, koji se nazivaju "bollini". Tijekom vježbeničkog zanata naučila je brojne tehnike od majstora Giuliana Ricchija, i ponosna je što sudjeluje u tisućljetnoj tradiciji. No, kako bi i drugi mladi krenuli Azarinim stopama, potrebna je novčana pomoć javnih ili privatnih ulagača.

Stroj u radionici Giuliana Ricchija tiska ručno ugraviran dizajn na mjed. Od mjedenih ploča izrađuju se kutijice za tablete, držači za posjetnice ili druge male elegantne posudice. Nažalost, Ricchi je jedan od posljednjih "Michelangela za ručno rađene umjetnine", jer Talijani više ne izučavaju zanate. Izrada ovakve umjetnine može potrajati i mjesec dana, a to je nešto što se danas ne cijeni.

Povijest ovih škara seže barem 40 godina unatrag, a one su jedan od glavnih alata krojačice Paole Gueli. Naslijedila ih je od svog oca, umirovljenog krojača koji je nekad imao 30 zaposlenika. U 1950-ima, kada je on započinjao karijeru, Italija je bila dom više od 4 milijuna krojača. Danas je ta brojka pala na 700 tisuća, dovodeći dio talijanskog umjetničkog naslijeđa u rizik od izumiranja.

Unatoč velikom iskustvu, krojači Paola Gueli i njezin otac Raffaele nemaju sigurnu budućnost. Usprkos rekordnoj nezaposlenosti, danas jedno od pet krojačkih radnih mjesta ostaje nepopunjeno. Mnogi koji uče zanat na akademijama u Rimu sanjaju o tome da budu modni dizajneri, a ne samo "obični krojači". No to zanemaruje samo umijeće krojenja, kažu Paula i Raffaele.

"Italija će izgubiti ogromne ruke" kaže Paola Gueli, "moje su male, no na kraju, ipak su velike. Nažalost, više nas se ne cijeni. Zapravo nas se ignorira." Gueli kaže da država i udruge obrtnika krojačima ne osiguravaju dovoljno podrške, kao što su krediti, šegrti i radnici. Ona ručno može izraditi tkaninu sa finesama koje se s većinom šivaćih mašina ne mogu postići.

I pečenje se smatra obrtničkom vještinom, no tradicionalni pekari na Siciliji ne brinu se samo zbog nestajanja te vještine. Oni se moraju boriti i s mafijom. No obitelj D'Aloisi, Michele D'Aloisi, sin Francesco D'Aloisi i otac Francesco "Franco" D'Aloisi odbili su se pokoriti pritisku da promijene svoje proizvode, što je dovelo do toga da je mafija podmetnula požar u njihovoj pekari.

U pekarnici Il Fornaio, Michele D’Aloisi pažljivo stavlja sezam na svako pecivo. Ovakve se pekarnice na Siciliji zatvaraju, žrtve su krize, pritiska mafije i trenda kupovanja industrijskog kruha u supermarketima. No pekari obrtnici ipak se nadaju da će se prodaja njihovog kruha ponovo povećati te da će se talijanskim obrtnicima udahnuti novi život.