Meditacija kao dozivljaj Boga

Prije svega u "Zen" budustickoj meditaciji vaznu ulogu igra "iskustvo nicega", iskustvo apsolutne praznine. Prema shvacanju strucnjaka za budizam, to je i za krcsane put kojim se moze ici.

Kad je rijec o iskustvu apsolutne praznine, rijec je paradoksnom iskustvu: dozivljaj potpune praznine pri meditativnom udubljivanju, iskustvo da se tamo vise nista ne moze misliti ili dozivjeti, ujedno omogucuje zivot punoce, dubokog smisla, u skladu sa svojim vlastitim bicem i time moguce iskustvo Boga, iskustvo apsolutnog." POtrebna nam je odvaznost za upustanje u istrazivanje te praznine, tog nicega, kao put na kojem cemo susresti Boga."- rekao je jos 1970. katolicki filozof za religijska pitanja Bernhard Welte. Tu cudnu recenicu potcrtava i svecenik iz redova Palotinaca i Zen-majstor Johannes Kopp. 77-godisnjak je povjerenik za Zen-meditaciju u biskupiji Essen. On je voditelj centra za Zen-budusticku meditaciju u Mülheimu na rijeci Ruhr. Na primjeru glazbe, ovaj Zen-majstor pojasnjava kako se iz tog puta ka nicemu moze dozivjeti jedno kreativno iskustvo: "Kada glazbenik slusa glazbu ili muzicira, on se gubi, njegova osobnost stoji u drugom planu, a to je iskustvo potpune praznine. Napustanje predmetnosti. Tada ostaje jos samo muzika, oni vise za sebe ne znaju. A tada se njihov identitet izrazava kroz njihovo stvaralastvo. Oni postaju musika koju stvaraju. To ne nacin samozaboravljanja, nacin stvaralackog iskustva potpune praznine. Svako iskustvo nicega je stvaralacko."

Johannes Knopp kao krscanin povezuje to iskustvo nicega s biblijskim Isusom iz Nazareta. I on je , naime, prije oko 2000 godina -no puno dramaticnije - dozivio takvo iskustvo nicega i to pri svojoj presudi o smrti na krizu. "On je dopustio da postane Nista. On je dopustio da mu se oduzme sve ono sto bi ga sprijecavalo na njegovom putu, ostavsi dosljedan vjeri. Ne kazem da mu je bio cilj da bude razapet, to ni u kojem slucaju, vec kazem da je on dosljedno slijedio ono sto je za sebe prepoznao kao istinu, i nije posustao cak ni pod prijetnjom mucenja i smrti. No, na taj nacin smrt mu nije bila onakva kakvu si mi zamisljamo. Nestala je razlika izmedju zivota i smrti, a o tome je zapravo i rijec, kad je u pitanju to iskustvo nicega: o nestajanju razlike izmedju zivota i smrti."

Jer, kad se iskustvo nicega i potpune praznine na paradoksni nacin dozivljava istodobno kao iskustvo dubokog smisla, tada se gube granice izmedju zivota i smrti. Tada smrt nije neminovno posljednja, unistavajuca i besmislena rijec. Zato krscani vjeruju da zivot, uskrsnuce, pobjedjuje smrt.

I u pitanju je li Bog posltoji kao osoba ili ne, moze se pokazati na primjeru Isusovog zivota stvarateljski paradoks krscanske vjere: Covjek iz Nazareta Boga je oslovio kao Abba, dakle kao oce, dozivio ga osobno blisko. No, za vrijeme umiranja na krizu, on je dozivio i napustanje Boga, anonimnost i neosobnost Nicega, razaranje vlastitog zivota. Povjerljiva blizina i bolna napustenost - dva nacina dozivljavanja Boga koji ne mogu biti u vecem proturjecju. Kako ta dva dozivljaja u zivotu svakog covjeka mogu negad vise, a nekad manje doci do izrazaja. Zato na pitanje je li Bog osoba ili nije, katolicki teolog Gotthard Fuchs, povjerenik za dijalog izmedju crkve i kulturnih djelatnika u biskupiji Limburg: "Sveti Augustin je jednom rekao: Ako to mozes shvatiti, onda to sigurno nije Bog: Tu sve odlike, pa cak i osobne bivaju nadmasene i na izvjestan nacin se poricu, tako da su se krscanski mistici Eckhart i Johannes od Kriza izrazili: To je tamna noc. Bog nije nista u usporedbi s onim sto inace jest. Obje uzrecice, smatram, imaju svoj smisao, ali se medjusobno ne iskljucuju.