Mentalno zaostali mogu preuzeti odgovornost

Ovo je posebna proba orkestra. Dvadesetak glazbenika u maloj dvorani pod svjetlima reflektora sviraju trubu, flautu, gitaru, klavir i bubnjeve. Neki vrlo koncentrirano gledaju u note. Drugi više prate pokrete bradatog muškarca ispred sebe. Udo Seehausen je dirigent. On već tri godine vježba s orkestrom mentalno retardiranih i divi se njihovom oduševljenju glazbom. „Osobitost je da ovi ljudi ne sviraju jednostavno svoje note, nego se doista užive u glazbu, osjećaji uvijek igraju važnu ulogu, uvijek nastaje jaka atmosfera i mislim da je to ono što slušatelje oduševljava.“

Uz glazbu se osjećaju izvrsno

Dirigent Seehausen maše rukama, prekida glazbenike i zahtijeva da sviraju od početka. Jedna sitna žena kratke plave kose stoji pored stalka s notama jer nerado svira sjedeći. Pažljivo stavlja flautu na usne. Christini je 28 godina i ona ima Daunov sindrom. Ona ne svira samo flautu nego i gitaru, klavir, bubnjeve. „Najprije sam učila kod kuće, kod roditelja, od flaute do klavira. Glazba mi se uvijek sviđala. Kod glazbe se uvijek izvrsno osjećam. Zato sam i postala glazbenica", kaže ona.

Kad nije na probi Christina radi u seoskoj pekari. U vrijeme Došašća stanovnici Eichhofa peku božićne kolače i prodaju ih na božićnim sajmovima. Najbolji kupci su im mještani okolnih sela. Pa ipak, selo Eichhof je ovisno o milodarima, kaže Georg Rothmann. Taj visoki četrdesetogodišnjak vodi ovo selo i uvjeren je da osobe s mentalnom retardacijom mogu preuzeti odgovornost za sebe, ako im se dopusti. „Važno nam je da ljudi s retardacijom proizvode velik dio onoga što im treba, jer cilj nam je osigurati dovoljno posla za te ljude. To je naša glavna zadaća, pratiti te ljude i pomagati im.“

Pomažu i pri teljenju krave

U Eichhofu ima puno posla: u lončarskoj radionici, stolarskoj ili metalnoj radionici ili na obradi njiva i uzgoju stoke. 29-godišnji Rolf zalijeva salatu ili cvijeće i hrani deset krava. I on ima Daunov sindrom. U staji miriše svježe sijeno. Rolf prilazi crnom biku i kaže: „Među kravama imamo i jednog bika, zove se Rolfi. On je već oplodio ovu kravu pa će ove godine ponovo biti teladi. On sad nastoji oploditi i Rudijeve krave, kako bi i tamo bilo nove teladi.“

Mladi čovjek gestikulira, zahvaća rukama po zraku kao da vuče nešto nevidljivo. „Bili smo nazočni prilikom jednog teljenja, to je jako zanimljivo, tele se mora jako potezati. Ono nekako nije htjelo van i onda je Rudi rekao: prihvatimo i onda smo jako vukli. Preznojili smo se“ priča Rolfi.

Svi u selu sretni

Prelazimo u kuću s dva kata. „Ovdje dolje je blagovaonica, tu se puno zadržavamo i sastajemo…“ Rolf pokazuje stol s četiri stolice. Kao i drugi stanovnici Eichhofa i on živi u maloj stambenoj zajednici. Od socijalne pomoći koju dobiva svakog mjeseca plaća stanarinu. Danas mu je majka došla u posjet. Ona živi pedesetak kilometara odavde i redovito navraća. „Meni kao majci se najviše sviđa što kad god dođem vidim da su svi ovdje sretni. Da se i on ovdje osjeća dobro, da je sretan i zato sam i ja sretna. I mislim, kad mene više ne bude da će on ovdje imati svoj dom, to nas roditelje jako umiruje.“

Rolf već gotovo deset godina živi u Eichhofu. Ranije je trebao pomoć za svakodnevicu. Danas on ima posao, sam ide u kupovinu ili kuha špagete za sebe i svoje sustanare. Ljudi kojima je potrebna pomoć sami se međusobno pomažu.

Autor: Cecile Leclerc / Anto Janković

Odg. urednica: Željka Telišman