Metak za Maleka Mercera

U dnevnoj sobi Sharon Becks stoji usisavač, jedan veliki ventilator, crna kutna garnitura s nekoliko jastuka i televizor. Njezin socijalni stan leži u Oxon Hillu, jugoistočno od Washingtona. Tepih je neodređene smeđe boje i usprkos čišćenju, vide se mrlje. Zidovi su potpuno prazni - osim jednog, odmah lijevo od vrata kad se uđe u sobu.

Od tamo široki osmjeh preplavljuje osjećaj gubitka koji dominira kada se uđe u prostoriju. Na golemom kolažu je mnoštvo fotografija Maleka Mercera: kao beba, kao dječak, sa svojim prijateljima, svojom rođakinjom, zagrljen sa svojom mamom, u položaju rock-pjevača, s baseball kapom i slušalicama koje mu nehajno vise oko ušiju.

Fotografije su okrugle, uglaste ili izrezane u obliku srca, nalijepljene selotejpom na bijeli karton. Kolaž je ukrašen potpisima i porukama u različitim bojama, od prijatelja i članova obitelji. Kolaž su napravili njegovi drugovi iz škole, a potpisala se i učiteljica. Između fotografija je i jedan blještavi balon s natpisom Happy Birthday iz kojeg je već odavno iscurio zrak. To je balon koji je dobio za rođendan prošle godine, a iznad njega je jedan novi koji je trebao dobiti ove godine. Ali taj rođendan nije doživo. Pred kolažom je stolić s upaljenim svijećama.

"Nije imao šanse"

Malek je imao 15 godina kada je ubijen. Samo jedan tjedan prije njegovog 16. rođendana ga je potpuni stranac ustrijelio u potiljak. U autobusu u kojem se vozio Malek došlo je do gužve, pričali su njegovi prijatelji, jer se taj čovjek okomio na dizajnerski pojas za hlače koje je nosio Malek.

Tri dana se borio za život, ali na koncu mu je mozak ipak prestao funkcionirati. Isključeni su medicinski aparati za održavanje života jer Malek više nije imao šansi. Nije imao šansi od početka: metak mu je zdrobio kralježnicu i prekinuo opskrbu mozga. Tog dana su počeli školski praznici, a tri dana nakon smrti bi ušao u 16. godinu života.

Mama mu je već kupila rođendanski poklon: ručni sat s likom Supermana. Već kao mališan je Malek obožavao Supermana, ali taj super-heroj koji spašava ljude svojim natprirodnim moćima očito ne živi u gradu u kojem je živio Malek. Taj Superman-sat mu je mama Sharon položila da zajedno s Malekom leži u njegovom grobu, uz naljepnicu znaka tog heroja kojeg mu je položio njegov stariji brat.

Sharon Becks uvijek iznova priča o danu kada ga je zadnji puta vidjela živog i zdravog. To je bio dan kao i svi drugi: prije nego što je krenuo u školu "zagrlio me je i rekao mi je da me voli", kaže Sharon. "Onda je otišao i ja sam otišla na posao. Naravno da nisam znala da je to naš zadnji poljubac i zadnji zagrljaj. Uvijek se opraštao tako da mi je rekao da me voli."

"Ništa ovdje nije sigurno"

Majka ubijenog mladića se pokušava vratiti u sadašnjost dok nam priča kako ju je sin zagrlio. Toliko noći je strahovala za njim dok je on bio u divljoj fazi puberteta. Ali prošle godine se počeo mijenjati, postao je razumniji, izgledalo je da su najgori dani prošli. "Zapravo sam se već prestala brinuti za njega. I onda se ovo dogodilo. Ništa ovdje nije sigurno. To je čisto ludilo."

Washington DC je opasno mjesto za život, osobito za mlade crne muškarce. Samo u širem području Washingtona je prošle godine poginulo 202 ljudi od vatrenog oružja. Zato Sharon silom želi otići odavde, daleko od tih četvrti u kojima su ljudi siromašni, tamnoputi i gdje se najviše puca.

43-godišnja Sharon bi najradije sa sobom odvela i svu svoju djecu. Ima još jednog sina i dvije kćerke. I već dva unuka, najmlađi Mason je rođen samo dva mjeseca prije ubojstva Maleka. Beba je često kod bake i sada joj jedino ona daje snagu i nadu.

Kobni "dopust"

Jedva da se kojeg jutra Sharon probudi bez da je oblivena suzama. Ne misli samo na Maleka, nego i na njegovog ubojicu Derrycka Anjuana Decuira. Njemu su 22 godine i više puta je imao posla s policijom. Zbog prodaje droge, jedne tučnjave s noževima i nezakonitog posjedovanja oružja. Zapravo je bio osuđen na trogodišnju kaznu zatvora, ali te večeri kada je ubio njezinog sina je bio pušten iz zatvora na dopust. Policija ga je uhitila samo par sati nakon što je počinio ubojstvo. Sad u zatvoru čeka novo suđenje.

"Teško je život mog sina izmjeriti u godinama zatvora. Ali to je sve što mogu učiniti, da ubojicu kazne s mnogo godina zatvora. To je jako, jako teško...", kaže nam dok se bori sa suzama. A bori se i sa srdžbom: dosta joj je da svakog dana pogibaju mladi ljudi, čak i djeca samo zato što "nekakvi tipovi u okolici pucaju naokolo i metak onda pogodi nekoga". Ili zato što netko želi nečiji pojas ili njegov mobitel. I zato ga ubije.

"Nasilje s vatrenim oružjem je velika tema u Washingtonu. Puno se priča o tome što bi se trebalo učiniti, ali još uvijek ima puno previše mrtvih. Želim konačno vidjeti da se nešto napravilo, a ne samo slušati brbljanje", zahtijeva Sharon u ime svih žrtava.

I političari se zapravo boje

Nakon stanke zbog američkog nacionalnog praznika i Kongres ponovno počinje zasjedanja. Već prije stanke su zastupnici američkih demokrata izazvali golemu pozornost javnosti sjedećom blokadom na podu glavne kongresne dvorane jer članovi Kongresa iz republikanske stranke koji čine većinu, nisu htjeli čak niti raspravljati o novim, oštrijim zakonima o posjedovanju oružja. Svakog dana u Sjedinjenim Američkim Državama u prosjeku gine po sedam maloljetnika, godišnje ih je ukupno 25 tisuća. Zato demokratski članovi Kongresa žele nastaviti svoju borbu.

I Sharon pita: "Koliko naše djece mora poginuti, prije nego što se konačno nešto dogodi?" Ali i u njezinim očima se vidi kako je slomljena: sav njezin bijes i njezina tuga se lome pred spoznajom da se u njezinoj zemlji nikad ništa neće promijeniti. Previše su jaki, previše su moćni i utjecajni zastupnici i lobisti onih koji tvrde kako svi u Americi imaju "pravo" biti naoružani - čak i automatskim oružjem. A političari se previše boje da ne naljute svoje birače koji misle kako nikako ne mogu živjeti ako nemaju barem jedan pištolj ili pušku.

Jedino što joj sada preostaje jest da se nastavi brinuti za svoju drugu djecu i za svoju unučad. Ne želi ni misliti da bi se i njima nešto moglo dogoditi: "Još jednom izgubiti dijete, to bi bilo strašno. Previše strašno."