"Mi nismo dobitnici" - njemacka nezaposlenost i njezine posljedice

To nije sve: tko je vec vec dozivio otkaze veceg broja svojih radnih kolega, ne zeli nista drugo nego sto je prije moguce napustiti brod koji tone. „Prezivjeli“ se pitaju zasto se uopce zaloziti za firmu kad se s drugima tako postupa? Strucnjaci smatraju da sve cesce u valu otkaza nestaju i motivacija i identifikacija s poduzecem. To ne samo da umanjuje produktivnost vec umanjuje i sanse za uspjeh „strategije prezivljavanja“ poduzeca.

„Pri kraju je zrak sve rjedji; kako se smanjuje broj kolega u nekoj firmi rastu strahovi, sve je manje zajednistva, a sve izrazeniji „laktaski“ mentalitet, podlost, svjesno mobiranje, kradja stvari…nalozi koje treba obaviti odjednom nestaju kako bi se nekome naskodilo. Takve stvari su se vec dogodile, ali bilo je i kolega koji su se do kraja drzali zajedno; doduse oni su u bili u manjini.“

Anja Scheik vec 11 godina radi za jedan dnevni list. Svaki dan daje sve od sebe: prekovremeno radi u razlicitim smjenama, a nekad odustaje i od godisnjeg. Ona nema izbora jer uprava zbog sve losijih prihoda namjerava radikalno stedjeti. Zaposlenici to nisu tek tako htjeli prihvatiti i zapocela je duga bitka:

„Najtuznije od svega je bila cinjenica da nasi sefovi nisu dosli i pitali nas kako da zajedno rijesimo problem. To je izazvalo ogromni bijes s nase strane. Samo s jednim potezom olovke oni su nas izdali i prodali!“

Anja Scheik se ne boji sukoba. Ranije je i sama bila clanica radnickog vijeca i zna sto je borba. Zamolila je kljucne ljude za konstruktivan razgovor. U svome odjelu je prikupila prijedloge kako povecati prihode iz reklama i spasiti radna mjesta. Nazalost, to mnostvo ideja nije nikoga zanimalo. Gorka odluka je vec bila definitivno donesena:

„Kad smo ih pitali za njihovu socijalnu odgovornost rekli su da je nemaju! I da samo imaju odgovornost da brojke poslovanja stimaju. Shvatila sam da sve to nema smisla i jednostavno sam otisla.“

Gotovo svaki tjedan u njezinom poduzecu su odrzavani razgovori na temu otpustanja radnika. Na kraju je preostao samo mali dio nekadasnje ekipe. To su bile uglavnom osobe bez kojih list ne bi mogao ni prezivjeti. Nazalost i te osobe se rijetko kad osjecaju kao dobitnici. Upravo je suprotno slucaj. To je uspio dokazati profesor znanosti rada s bremenskog sveucilista, Thomas Kieselbach. Produktivnost preostalih radnika radikalno opada, tvrdi on:

„Oni razmisljaju na sljedeci nacin: zast se za ovu firmu uopce angazirati, kad ona pokazuje tako malo odgovornosti i s drugim ljudima postupa na nacin na koji postupa? Ima puno negativnih efekata brutalno provedenih reduciranja broja zaposlenika. Ta cinjenica je ponukala i neke firme da dobro razmisle. One sada kazu: „Mi se moramo u tom kontekstu ponasati eticno i pokazati vise drustveno-poduzetnicke odgovornosti.“

Odgovornost spram zaposlenika u puno poduzeca nije bas osobito jako izrazeno. Kadrovska i politika otpustanja vodi se ocito bez puno razmisljanja o njihovim efektima. Eticki i ekonomski to je greska, smatra profesor Kieselbach:

„U firmama i gospodarskim granama pred kojima su kriticna vremena bi se trebalo izvrsiti prilagodjavanje kvalifikacija zaposlenika novim radnim podrucjima. Znaci ne provoditi takve mjere kao dio kriznog managementa kad je ionako za vecinu prekasno! Trenutno se u firmama iz razlicitih razloga sto je moguce duze taji da ce se nekoga otpustiti. Zaposlene se tako u nedovoljnoj mjeri moze pripremiti na ono sto dolazi; druge institucije zaduzene za pomoc u toj situaciji ne mogu odgovarajuce pomoci i u pravilu se dogodi da je svladavanje nastale situacije ustvari samo problem pogodjenog pojedinca.“

Otkaz u gotovo svim slucajevima za sobom ostavlja gorak okus. On se pretvara u rezignaciju i nazalost cesto i u depresiju. Puno pogodjenih osoba kaze da od svega najgore nije bilo to da su dobili otkaz vec kako su ga dobili.

Zadnji val otkaza u dnevnom listu s pocetka nase price je pogodio i Anju Scheik:

„Bilo mi je zao sto nam je odluku priopcilo nase radnicko vijece, a da k nama nisu dosli nasi sefovi i u lice nam rekli da su se tako morali odluciti i da nam iz tih i tih razloga urucuju otkaz, da nam za oprostaj pruze ruku i zazele sve najbolje. Mozda i da nas pitaju sto planiramo ubuduce. Umjesto toga oni su se kukavicki posakrivali u svojim uredima i nitko ih nije ni vidio.“